Plodovi zemlje

Svaki put kad se malo zalaufam u novinarskom biznisu netko mi zaprijeti tužbom. Prije nekoliko godina Gordana Lukač - Koritnik nabrojala mi je neke članke iz Zakona o ravnopravnosti spolova koje sam kakti prekršio. Između ostalog da je naslov kolumne Muškarci su iz birtije, žene su s placa uvrijedljiv i neistinit.

Moj odgovor, da je još veća laž da su muškarci s Marsa, a žene s Venere, uz dodatno pojašnjenje kako je istina da su oba spola sa Zemlje urednik je bacio u smeće i napisao nekakav štreberski odgovor.

I baš mi se eto danas dogodi da mi moj osobno najdraži pročelnik, onaj Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, priprijeti tužbom za članak koji sam napisao.

Da ne ulazim preduboko u problematiku, pročelniku se ne sviđa što sam citirao jednog ogorčenog čovjeka koji smatra da ga je Grad Bjelovar prevario.

A uspio je i dodati kako mu se ne sviđa što sam napisao da su stanovnici jednog Mjesnog odbora potpisali peticiju za uvođenje kanalizacije iako stanovnici tog Mjesnog odbora jesu potpisali peticiju za uvođenje kanalizacije.

Koliko je nevjerojatna količina nepoznavanja pravosuđa i novinarstva koja živi u glavi mojeg najdražeg pročelnika. 

Što je najbolje, moj najdraži pročelnik mi je u svim razgovorima uvijek ponavljao kako treba pisati kad nešto loše napravi, da treba upozoravati javnost na eventualne propuste.

Ako me tuži, optužit ću i njega i Gradonačelnika, koji se nominalno također zalaže za demokraciju, za suučesništvo i navođenje na opasne radnje.

Jer ja sam nikad ne bih upozoravao na probleme. Da se mene pita, ja bih samo prepisivao s faksa ono što mi dostave. Meni je takva vrsta komunizma najkomotnija, a ja sam komotan čovjek.

Ali upravo oni, njihove tihe, slatke riječe izrečene i privatno i javno, zapalile su u meni vatru demokracije. Upravo vođen njihovim zavodničkim šaputanjima o tome kako novinari i njima samima pomažu da bolje obavljaju dužnost, ja sam poklekao, skrenuo sa svoga puta i eto, ne razmišljajući, uvrijedio ih prenoseći misli onih koji nisu sretni njihovom vladavinom.

I što je najgore, upravo te nemušte, amaterske prijetnje iza kojih ne postoji čak ni poštena bejzbolska palica, probudile su u meni ono što sam oduvijek želio izbjeći...

Novinara čija je zadaća pljuvati po vlasti.

Prema podacima Hrvatske udruge poslodavaca, hrvatski radnici tijekom godine zajedu na plaćenim polusatnim gablecima čak 5,5 milijardi kuna. Stoga, logično, HUP-ovci predlažu da se polusatni odmor ukine, jer to između ostaloga i "ostatak prošlih vremena".

A da je tome stvarno tako, najbolje potvrđuje primjer Luke Rajića, koji je, zahvaljujući tome što nije išao na gablec, kupio Dukat.

Što reći osim da je jedina prepreka na putu do konkurentnosti hrvatske industrije, a samim tim i do općeg blagostanja, taj prokleti neplaćeni gablec kojim nas, nezahvalne radnike, svakodnevno časte.