Plodovi zemlje

Meni ovo izgleda kao u Africi kad bacaju pomoć iz aviona”, rekla je moja žena prije neki dan gledajući dugačak red pred bankom s druge strane ceste, a ja u prvi tren nisam ni shvatio kako njezina prispodoba duhovito i istinito opisuje jagmu za dionicama T-HT-a.
http://www.jutarnji.hr/komentari_i_misljenja/kolumne/clanak/art-2007,9,23,tomic_kolumna,91385.jl

Dosta je toga što sam naučio baveć se ulaganjem u dionice od davne 2000. godine. Glavni poučak glasi: Postoji brza zarada, samo je treba dugo čekati.

A dokle god čekaš tu brzu zaradu, trebaš živjeti skromno. U Hrvatskoj živjeti skromno znači trošiti manje nego što zarađuješ. Naizgled vrlo jednostavno.

Naravno, nije zgorega ni proučiti ono u što ulažeš imovinu, barem do određene mjere.

U svakom slučaju, sretno svima koji su uplatili svoje pakete. Bilo bi dobro da se prvog dana organizira live prijenos sa zagrebačke burze, pa da svi mi kao kladioničari posjedamo uz pivo za ekrane i kličemo kod svakog porasta cijene.

Postoje trenuci kad država dijeli i šakom i kapom, zadnji puta to se dogodilo 1945. godine. Pitanje je jedino od koga se krade. U ovom slučaju, krade se od građana, pa je i red da se građanima i vrati.

Tržišna kapitalizacija hrv. društava koje kotiraju na burzi u kolovozu 2007. bila je cca 319 milijardi kuna. S HT-om tu dolazi novih cca 9 milijardi, što je skoro 3% ukupne kapitalizacije, što je priličan priljev svježeg kapitala.

A priljev svježeg kapitala nijednoj burzi nije donio ništa loše. Loše biva kad se pipa zatvori.

IPO HT bla bla pare tajkuni bla bla, poklonjena mirovina ili gaće na štapu bla bla...

Uglavnom, prenosim post s jednog foruma:

U Zadru Erste od 7-10 gužva kasnije manje,isto tako i HPB,za Finu ne znam,osim ljudi imamo i interventnu policiju koja je ranom zorom intervenirala...bilo je: A odakle tebi šoldi za toliko punomoći?A di si ti bija 91? bum,bum... Uglavnom upis traje 15 minuta,ne znam što tako dugo rade...? Uopće mi nije jasno zašto se to sve ne može preko interneta napraviti??? BTW, ako nekog zanima, u Bijelovaru je bila gužva ujutro, ali negdje oko pola dva šalteri su bili prazni.

Sjedim prošle godine u birtiji Kod... Luiđija, valjda?, čekam da me prozovu da pročitam kakav zgodan ulomak iz kakve svoje zgodne priče, sjedim tako i uživam u svojih 15 minuta slave, plaćen hotel plus dnevnica, i to meni, i to ne da budem hostesa na stočnom sajmu u Gudovcu nego da budem gospon pisac, ipak je to... Nešto.

Mamurišem se u svojoj stolici čekajući, kad prilazi mi neki mrga, kaže:

- Vidim ja, tebi treba travarica.

Pa sad, i nije mi trebala, gledajući retroaktivno, ali nisam mogao odbiti, tip je nešto viši od mene, a i širi u ramenima. Iako ima nešto u očima što vuče na Buddhu.

Kasnije shvatih, bijaše to Ivica Prtenjača. Skromno ime ima. Više bi mu pasalo John. Ili barem Ivan. No dobro, nebitno.

Pomislio sam u jednom trenutku i da je malo papak, mislim, tražio sam motiv, zašto mi je platio travaricu? Skroman kakav jesam, pomislio da ili je gay (zgodan sam, a i mlad), ili misli da puno bolje pišem od njega.

Mislim, ipak se zove Ivica, a roman mu se zove Dobro je, lijepo je. U biti, bio sam siguran da je i gay i da bolje pišem od njega.

Bilo je to u vrijeme kad sam opijen slavom mislio da jedni ljudi pišu bolje od drugih i obratno.

No, tek sam nedavno naletio na njegov roman, s željom da ga pročitam ili barem prolistam. To je tako, ne volim knjige o kojima se puno priča, koji poberu dobre kritike, jer kritičare većinom smatram štreberima bez ikakvog životnog iskustva ili emocionalnog života. Kritičar je, u mojoj veseloj glavici, osoba koja će na sprovodu svoje rodbine ocjenjivati jesu li buketi dovoljno svježi i je li došlo dovoljno poznatih ljudi itd.

Uvijek me iznenadi kad mi se svidi nešto što je kritika ocijenila pozitivnim.

A upravo to se dogodilo s Dobrim je, lijepim je.

Nikad ne pročitah ugodnijeg štiva. Padaju mi na pamet usporedbe s Hornbijem i Carverom, vjerojatno bi mi padalo i više asocijacija da sam pročitao više knjiga, ali eto, Prtenjača mi se čini zeru radosnijim od Carvera i zeru zrelijim od Hornbija. Ili njihovih likova, kajgod.

I nema kod njega nekog jeftinog postmodernističkog preseravanja, nasilne nekonvencionalnosti i svemirskih brodova, koji se ugavnom i koriste da prikriju manjkavost pripovjedačeva stila.

Prtenjača samo niže sliku na sliku, i sve su to već viđene slike, ali slikane iz zajebanog kuta.

Da velim onako patetično, volio bih da sam dovoljno hrabar napisati takav roman.

Da sam ga pročitao ranije, zasigurno bih onu travaricu iskapao u neku epruvetu i držao je blizu srca. Oh, ah!