Plodovi zemlje

(inspirirano istinitim događajima)

Vozim se nakon posla doma i sjetim se da trebam špagete. Kako je taj dućan s druge strane ulice, zaustavim se, dam žmigavac i čekam da prođe kolona da se parkiram. I odjednom ŽBAM, netko mi se zaleti u dupe. Po zvuku bi se reklo da me netko pošteno naguzio. Izađem iz auta očekujući najgore a nadajuć se najboljem.

Tko se zaletio, žensko se zaletilo, tko bi se zaletio…

Izlazi riba, brat bratu tridesetak godina ali nosi ih ko nove. Da sam malo pijaniji…

- Joooooj, ja nisam zakočila.

- E pa niste.

Gledam auto, sve na svom mjesto, samo se malo farba zgulila. Još sam i dobro prošo.

- Molim vas, samo nemojte zvati policiju., kaže ona. Dajte da se dogovorimo, koliko novaca?

- Pa ajde, ni meni se ne čeka, ajmo se dogovorit za jedno tristotinjak kuna.

- Ma može, odlično, hvala vam. Ali nemam tu novce, jel možete ostavit auto tu negdje da odemo kod mog muža, on vam tu u blizini radi. Joj, kako nisam zakočila, ne mogu vjerovat.

- Ajmo mi do muža.

Ulazimo u neki salon namještaja, svi oni lijepi komunistički ormari od masivnog drveta… Odozada kancelarija a u njoj muž, sjedi u direktorskoj stolici i igra se tehničkom olovkom.

- Bok., kaže žena.

- Bok, kaže muž.

- Dobar dan, kažem ja.

Muž lagano kipi, vidiš mu po očima.

- Čuj… Imala sam saobraćajku.

- Saobraćajku?, retorički će muž.

- Ma da, ali sitnu.

- Sitnu saobraćajku si imala?

- Nisam zakočila i … Udarila sam u gospodina. Ali malo. Samo sam ga tucnula.

- Tucnula si gospodina, je li? OPET si nekog TUCNULA? Pa dobro mater ti jebem jesi ti normalna? Pa ko je tebi dao taj volan u ruke nabijem te na kurac i tebe i auto, ja to u životu nisam susreo! Bog ga ljubi pa jel ti BAŠ SVAKI TJEDAN moraš u nekog udarit? Koliko ti možeš kilometara napravit a da se u nekog ne zaletiš? Jel se možeš ti uopće zaustavit a da ne udaraš u neki kurac?

- Ma nije neka velika šteta., kaže ona i gleda u pod. Meni nije ništa.

- Ma šta ti nije ništa tuko jedna, kako ti nije ništa jebote ja te jebo (baca tehničku) ti nisi normalna, pa meni ovdje više dolazi ljudi da im platim tvoje sudare nego kupaca?! Ja da imam kupaca koliko si ti auta udarila vozio bi mečku! Ispričavam se, gospodine.

- U redu je.

- To je tuka. Evo, pogledaj me u oči i reci da nisi tuka. Pa ti si tuka jebote!!!

Žena je već počela plakat.

- Je, ajmo sve na suze izvuć… Jel vi znate gospodine moj dragi, kako se zovete? Igor? Ja sam Damir, drago mi je. (pruža mi ruku) Jel vi znate da ona meni jednom tjedno, ej, JEDNOM TJEDNO dolazi s nekim da mu ja platim jer je ona imala malu saobraćajku?! Evo, vi meni recite šta da ja radim? Ja više ne znam šta da ja radim… Ja sam proklet, to ti je, proklet sam, nema drugog objašnjenja za ovo što se meni s njom događa!

- A znate, žene…

- To ne zna vozit, nema taj dio mozga zadužen za vožnju, pa to ti je. Jednostavno ga nema!

- Tamo gdje bi im trebao biti dio za vožnju nalazi se dio za šminku., šegačim se ja s direktorom.

- I meni se čini… Pa prije ćeš naučit majmuna da presađuje bubrege nego ženu da razlikuje lijevo desno.

-Taj dio mozga za lijevo-desno, znate gdje vam je to kod žena?

- Gdje? Nema ga, eto gdje.

- A ne, to im je na kraju mozga. Skroz na zadnjem ćošku. To je kao da uđeš u veliku firmu i lutaš od kancelarije do kancelarije i tek na petom katu nađeš ono što tražiš. Tako one lutaju kad ih pitaš jel treba skrenut lijevo ili desno. Treba im vremena. Jedna kancelarija zaključana, netko na bolovanju, netko na godišnjem…

- E, to je. Vidiš kako gospodin zna! Nisi za auto i nisi za auto, nema šta. Ti bi trebala gumeni auto vozit! Ma ti bi sjebala i one autiće iz lunaparka jebote! Pa daj mi jebote odaj svoju tajnu, ženo božja. Pa ti si za ginisovu knjigu rekorda, jel to tebi jasno! Pa ja sam u braku sa osmim svjetskim čudom, sa ženom koja svoj auto zaustavlja tako da se zaleti u drugi auto! Žena koja ima vozačku unatoč tome što ne razumije koncept kočenja. Ona uopće ne zna šta je kočnica! Kad ja njoj kažem kočnica ona meni kaže hoćeš s pireom kočnicu? Ona misli da je to neka hrana. ONA MISLI DA SE TO JEDE!!! Pa jebem te tuko tulava blesavu te jebem! Nego, koliko sam vam ja dužan?

- Tristo kuna.

- Tristo?

- Ajde, dvjesto.

- Može.

- Hvala.

Danas smo se dotakli teme o ljudima koji rade u Hrvatskim cestama. Tamo, kao i u svakoj profesiji uostalom, ljudi dosta piju na poslu i izvan posla.

Međutim, kad asfaltiraš cestu na vrućini i piješ, postoji jedna bitna stvar. Uvijek budi iza valjka. Jer, nikad ne znaš je li taj tip u valjku isto pijan kao ti. Ako je on pijan, i ti si pijan, a sunce je, postoji mogućnost da postaneš ležeći policajac.

U narodu se misli da su ležeći policajci stavljeni u blizini škola da bi vozači prilagodili brzinu i tako spasili živote dječetine koja trčkara okolo. Lijepo, nema šta, drži vodu.

Ali, prvi ležeći policajac pojavio se 1984. godine pored kestenove šume na potezu Ivanska - Berek. Zašto je tamo ležeći policajac, kad se zna da tamo nema srna, veprova, jelena ili medvjeda? A pogotovo nema djece. A nema ni partizana. Ali ipak, tamo je 1984. godine postavljen prvi ležeći policajac. I to je još na početku virila ruka od zapešća do prstiju, i vidio se grlić Staročeškog piva.

Tek kasnije, četiri mjeseca kasnije, kad su svi svjedoci poumirali od ciroze, svi osim jednog, saznala se istina. Asfaltirali su županijsku cestu, bila je vrućina, Peri M. (34) rodilo se drugo dijete i to baš u trenutku kad je Božo R. (52) slavio svoj četvrti razvod, a Staročeško je kod Kudumije bilo na akcijskoj cijeni jer su par dana prije toga pronašli vrapca u jednoj od flaša što je naškodilo brendu.

Pero i Božo natašte su popili šest piva, a onda se opako kolovoško sunce pojavilo u punoj snazi i Božo se kasnije kunuo u sve svoje mrtvo i živo da je tek sedam kilometara kasnije primijetio da ravna makadam, jer nije bilo Pere koje je postavljao asfalt.

Sedam kilometara kasnije! Sedam kilometara kasnije, deset Pevecovih kamiona kasnije, ostalo je samo to zapešće koje je čak i nakon smrti grčevito držalo grlić Staročeškog kao da poručuje da Pero ni u paklu neće ostati žedan. 

Saobraćajni policajci samo rade svoj posao. Ako prebrzo voziš, oni te moraju kazniti jer ugrožavaš promet. Ako si pijan za volanom, ista stvar. A ako ne nosiš pojas, možeš ozlijediti sebe. Oni su tu, dakle, da nam pomognu. Ali svejedno, mi ih mrzimo. Zašto je to tako?

Zato što je policija konzervativna organizacija, kojoj treba jako puno vremena da prepozna smjer u kojem moderno društvo napreduje.

Drugim riječima, policija bi se trebala približiti potrošaču u prometu.

Prije svega, umjesto brkatih policajaca u krizi srednjih godina saobraćajni policijajci bi trebali biti žene. Mlade sisate opskurno odjevene žene. Sudionici prometa bili bi sretni kad bi se takva jedna mrcina nagnula nad vrata. Ne bi više bilo svađa.

- Vozili ste prebrzo.

- Da.

- Zgazili ste pješaka.

- Ako ti tako kažeš.

- Niste imali pojas.

- Nemam curu.

Plus što bi ljudi kupovali nove, moderne i skupe automobile, jer ne možeš ti pred takvom mrcinom voziti Golfa. Svi bi vozili Jaguare, što bi globalno poboljšalo razinu prometne sigurnosti.

Usto, sustav kažnjavanja trebao bi biti elastičniji. Bilo bi izvrsno napraviti određene pakete. Primjerice, napraviti neke pakete.

Ako voziš prebrzo, pijan si i nemaš pojas, trebao bi dobiti određen popust. Ili ako ukupna suma prelazi 3.000 kuna, također je potreban popust.

A ako si stalna mušterija, trebao bi imati neki rabat, recimo 20%, na sve prekršaje.

Ljudima treba izaći u susret.

Ali, ne, mi Hrvati uvijek moramo biti posebni. Privatiziramo INU, HT, banke... A policija uvijek ostaje državna.

A da lijepo fino krasno imamo neku koncesiju, netko bi se sjetio da pozove mlade sisate studentice filozofije da budu prometne policajke umjesto da laprdaju o Kantu.

I neke nagradne igre bi trebalo imati. Svaki bod treba imati svoju oznaku, kao tombola. Nagrada bi mogla biti get out of jail kartica.

Uglavnom, ima tu jako puno prostora, ali zbog inertnosti sistema još uvijek ćemo se zadržati da zamijeni novčane kazne za društveno koristan rad koji kako se čini nikad neće zaživjeti i od silnih kazni ionako će ostati samo onih 110 kuna administrativnih troškova koje će nam činovnici oduzimati na prijavama poreza.

Mislim, nije da se žalim.

Nekad davno, kad smo živjeli u tamnici naroda, jedna profesorica matematike vrlo upečatljivo je učila djecu o Pitagorinom poučku. Je li citirala Branislava Nušića ili nekog drugog pisca nije bitno, ali rečenica 'Kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dete, daje zbir kvadrata nad obe katete' svima nam je dugo ostala u pamćenju.

Naravno, kad je počeo rat profesorica je naglo zaboravila Nušića i učlania se u HSP (HDZ joj je bio previše, kako da kažem, sapunast) i ne znam je li nakon toga učila djecu da kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dijete, daje zbir kvadrata nad obje katijete, ali to je za ovu priču nebitno.

Kao što bi i digresija o tome da su vlasnici birtija izuzetno zanimljivi ljudi s kojima se valja družiti jer će vas uvijek iznenaditi pokojom mudrošću nebitna.

Uglavnom, kad sam prije par dana uživao na kavi (sad kad stvarno radim, stvarno i uživam na gablecu), razgovarao sam s vlasnikom i glavnim konobarom te jedne birtije, pa mi je spomenuo da ima neke apartmane na Čiovu, pa je tema skrenula na autoput hrvatstva i dalmatinstva pa sam ga pitao je li mu bolje ići starom cestom ili autoputom, na što mi je odgovorio:

Ja puno brže stignem kad idem starom cestom. Kad idem autoputom... Kako da ti objasnim... Hm... Kad idem autoputom, to ti je kao da idem katetama, kužiš? A stara cesta mi je hipotenuza.

To je inače seoska birtija, u kojoj ljudi ili piju konjak ili kartaju, a često kartaju pijući konjak, a i gazda je jedan od ljudi iz naroda,i cijeli taj ambijent je ruralan u najboljem smislu te riječi, ali kako me se dojmio svojim slikovitim opisom...

Piti kavu na toj terasi, razgovarati, ne razgovarati nego diskutirati, iliti polemizirati s tim gazdom, ćutiti vonj sela, čekati da s povjetarcem doleti onaj posebni miris svježeg gnojiva, mmmmmm...

A svi bi u Zagreb! Ma jebeš Zagreb.

I još nešto: Prošlog petka jedan prijatelj (koji ako sam dobro shvatio prati ovaj blog te ga ovim putem posebno pozdravljam!) rekao mi je za četiri autentična bijelovarska glagola:

Reznuti

Šišnuti

Ošuknuti

Raščevrljiti

Ako građanin nekog drugog dana smatra da ovi glagoli pripadaju njegovom gradu, molim lijepo, otvaram raspravu.

Kad rijeka radnika u četiri poslijepodne probije branu i razlije se po gradskim ulicama izmiješaju se mirisi pa tako informatičari vonjaju na tipkovnice, komercijalisti na ponude, zidari na šutu, mehaničari na ulje, nezaposleni na prašinu, a žene tada uopće ne mirišu jer nitko nema vremena zastati i ponjušiti ih jer ti je duh slomio poslodavac koji redovno biva jedina prepreka koja stoji između tvoje firme i uspjeha i zbog toga ti nije do ničeg osim svoje žene ili konobarice ili piva ili kade, do bilo čega što će ti vratiti tu iluziju slobode dovoljnu da se sljedećeg jutra ponovo digneš i ponovo zajedno s rijekom radnika probiješ branu i u dugačkim se kolonama razliješ natrag na posao gdje ćeš ponovo zamišljati da se sve to događa nekom drugom i da ipak postoji nada da će sljedećeg jutra zasjati crveno sunce, a u međuvremenu onih deset minuta koliko ćeš dulje ostati na gablecu bit će dovoljna zadovoljšina, otprilike kao kad silovana žena svom nasilniku šapne da ima malog, ali jebiga, možda ti se već sutra noga zaglavi između tračnica i pregazi te teretni vlak i kad se nakon dvije godine oporaviš, istinabog bez lijeve noge, bubrega i jetre sjetit ćeš, sigurno ćeš se sjetiti koliko je sreća ustvari zajebana stvar, pogotovo kad razmišljaš o njoj.