Plodovi zemlje

Kad smo već kod penzića, ili kako mi to volimo reći, ljudima u godinama, ili još bolje, koji se unatoč bremenu vremena dobro drže ili kajgod...
Bio sam na izbornoj skupštini HSU-a, gradskog ogranka. Započeli su sjednicu minutom šutnje. Za pale hrvatske branitelje, ali i za one koji su nas u međuvremenu napustili. To cijenim kod njih, tu efikasnost. Ono, kad već imamo minutu šutnju, da je dobro iskoristimo.
Ili kad se trebam s nekima od njih naći na razgovoru. Obično započnemo ovako:
- Dobar dan, lebowski, novinar, trebao bih vaš komentar oko nenaplaćenog duga za komunalnu naknadu.
opcija A: - Nema problema, nađemo se za pola sata, baš sam u ljekarni.
opcija B: - Možemo li telefonski, baš sam na nekim pretragama.
opcija C: - Evo me u toplicima, može sljedeći tjedan.
A ima i opcija D. To su oni uračunati u minutu šutnje. Nadam da se nisam baš toliko popularan da ovo čitaju. Ispričavam se svim starijim čitateljima. I mene će jednog dana tako zajebavati.
Ima još jedna stvar kod njih. Možda i kod drugih, ali kod njih se najbolje primijeti.
Kad se netko javi za govor i kaže: Evo, ja ću samo kratko...
To kratko ne traje ispod dva sata. Mislim, imaju oni čitav svoj život iza sebe, valja sve to ispričati. A i vjerojatno ih unuci nedovoljno posjećuju pa nemaju baš prilike razgovarati s nekim. A ovim ostalima je svejedno, isključe slušne aparate i zamišljaju da su i dalje u Jugoslaviji. Jedino mi bokci od novinara, s čudnim smislom za humo koji nas tjera da tamo sjedimo i pizdimo.
Ali inače, ostale stranke smatraju ih ravnopravnima. Što znači da im redovno pokušavaju nešto smjestiti. Kao, da netko ne bi pomislio da političari, kad uđu u jesen života, postanu pošteni. A ne, ipak treba održavati taj politički lopovluk u narodu. Udri po njima dok su još živi...

Prije nekoliko godina napisao sam priču Horvat se vraća u igru, o jadnom malom čovjeku uhvaćenom u birokratski aparat. Ne mislim kako je ta tema pretjerano originalna ili kako sam pričom ukazao na nešto nepoznato. Štoviše, naša birokratska zvijer toliko se već ustalila u našem kolektivnom umu zbog čega ni trenutka nisam dvojio glede kraja priče, stereotipnog analnog silovanja koje na simboličan način prikazuje svojevrsni stockholmski sindrom kojem podlegnu svi s kojima se birokracija poigra, a takvih je mnogo. 
Danas sam pričao s umirovljenikom koji se očešao o HZZO. Naime, prije dvije godine doživio je saobraćajku, na križanju se, vozeć bicikl, sudario s BMW-om. Nije bio jak sudar, a sudski postupak je utvrdio podijeljenu odgovornost.
Godinu i nešto dana kasnije umirovljenik dobije račun na preko pet tisuća kuna za troškove liječenja mladića s kojim se sudario. Račun mu se učinio previsokim, pa je tražio savjet pravnice iz jedne osiguravajuće kuće koja mu je rekla kako bi trebao platiti samo polovicu iznosa. Štoviše, rekla je to i službenici HZZO-a koja je to prihvatila. Koja naravno, to isto nikad ne bi predložila umirovljeniku. Bože moj, ako možeš oderat penzića, zašto ne, gdje je tu šteta?
Nakon što je platio nekih tri tisuće kuna, u koje su uračunate i zatezne kamate, sreo se s ocem tipa s kojim je imao sudar, koji mu je rekao kako mu je sin imao još jednu saobraćajku mjesec dana poslije.
Penzić je pregledao račune i skužio da je platio troškove oba liječenja.
Otišao je u HZZO i naletio na bahatu službenicu, kojoj se živo jebalo za pogriješku koju su napravili. Na što se moj penzić pretvorio u Horvata i tražio njenu nadređenu. Koja ga je ljubezno primila, priznala pogriješku i zatražila ga pismeni prigovor. Koji je on i dostavio.
To je bilo u sječnju ove godine, a Horvat do današnjeg dana nije dobio svoju lovu nazad. Ujedno je zatražio i povrat iznosa uplaćenog za kamate, jer su kamate tekle od dana saobraćajke, a on je račun primio godinu i nešto kasnije. Dakle, kamate nedvojbeno pripadaju neažurnosti i aljkavosti HZZO-a.
Sutra ću zamoliti djelatnike HZZO-a za izjavu. Pretpostavljam da se neće sjetiti njegovog predmeta, ali da će ga zasigurno potražiti i temeljito ga proučiti te nas izvijestiti čim prije.
A onda ću ih nazvati za tjedan dana, kada će mi sugovornica biti na godišnjem. A onda ću ja otići na godišnji. A kada se vratim i nazovem, slučbenica će reči kako je eto baš maloprije imala kod sebe taj predmet ali ga je zagubila, pa da je obavezno nazovem tijekom sutrašnjeg dana, kada će vjerojatno biti negdje na putu i vratiti se krajem idućeg tjedna.
I tako negdje 2038. godine, taman kad isplate penziću lovu koju je preplatio, službenica će biti raspoložena za izjavu koja bi mogla glasiti:
- Znate, ja se već 30 godina borim kako bih sad već odavno preminulom gospodinu isplatila novac. Nama je čovjek uvijek na prvom mjestu. Na žalost, nismo mogli predvidjeti kako će umrijeti, pa sad imamo proceduralnih problema s isplatom jer gospodin ne može potpisati potvrdu. Iako se, zbog inflacije, radi o zanemarivom iznosu, mi ćemo pokrenuti proceduru da se novac isplati njegovim nasljednicima, u omjeru propisanom njegovom oporukom, do koje, da bismo došli, moramo imati njegov pismeni pristanak, što je također problem jer je, kao što znate, on mrtav, a nije se prije smrti sjetio dati javnom bilježniku punomoć. Vidite, mi prolazimo kroz mnoge probleme, eto odnedavno dan prije praznika radimo samo pet sati, umjesto pola sata kao do sad, ali nas nitko ne pita kako nam je.