Plodovi zemlje

Znate li vi, dragi moji, da je Ćarls Bukowski bio kućni prijatelj sa starcima od Leonarda Di Caprija?

Jedne badnje večeri došao pijan im je banuo u stan i rekao: Samo par centimetara dijeli čovjeka od Raja. A to je onih par centimetara koji mu nedostaju da si popuši kurac.

Moj prijatelj Ćumur jučer se pojavio s parodijom one prekrasne pjesme Da te mogu pismom zvati.

Išla je ovako:

Da si mogu
lizat jaja
Ja bi liza
ne bi staja

http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2007,7,26,intervju_jandrokovic,83828.jl

Moj sugrađanin Gordan Jandroković, iliti kako jutarnji kaže "Goran" Jandroković, bio je žrtva još jednog intervjua.

Ovoga puta, između ostaloga, morao je brzopotezno odgovarati na pitanja tipična za spomenare (bilježnice debelih korica tipične za osnovnoškolce osamdesetih).

U spomenarima, između ostalog, bila su pitanja tipa tko vam se sviđa u razredu, ili čak ona provokativna jeste li pojebali tu i tu žemsku.

jandroković je dobio pitanje:

Je li Gotovina nevin?

I odgovorio je: DA.

Okej, tko sam ja sudim, i ja bih na pitanje je li Ana Dragović (moja prva ljubav) nevina, odgovorio DA. U to vrijeme zaljubljenost mi nije dopuštala da uopće zamislim da Ana Dragović NIJE nevina, pa čak i da se ljubila na francuski iza škole na igralištu.

Štoviše, ubio bih golim i nemoćnim šakama svakog tko bi tvrdio drukčije.

Sad, s neke vremenske distance, prestao sam idolizirati Anu, shvatio da ona u tim godinama nije bila bitno drukčija od mene, bez obzira na spol, da je čak i žemskama bilo ugodno žnjarati se iza škole i da je ta nevinost trebala biti više psihička ili moralna kategorija.

Ali ja sam tada imao 14 godina, i nisam imao djece. I mogu reći, iako će to budistima zvučati glupo, da sam postao zreliji u međuvremenu. Između ostalog i stoga što sam prestao popunjavati spomenare.

Ali moj Gordan, takozvani Goran, i dalje ih popunjava.

I čini mi se da to radi s velikom predanošću i ozbiljnošću. I vjerojatno misli, kao šta sam ja mislio sa 14, da mu je to povijesna zadaća.

Kad čovječanstvo izumre i ostanu samo kosi u prašini, doći će svemirci i vidjeti taj spomenar i dešifrirati ga i napokon će, na osnovu njegovog svjedočenja, potvrditi:

Gotovina je nevin.

Anketarstvo je zajeban posao. Kad radiš ankete, ljudi te samo tako odjebu. Takvo je doba, nema komunikacije.
Zato ja ponekad volim ne odjebati onoga t ko me anketira.

- Ja sam ta i ta iz te i te firme, radimo anketu o turističkim putovanjima, trajat će doslovno minutu.

Kalkuliram: Bio sam ove godine u Bangkoku, mogu se preseravat, može...

- Jeste li putovali negdje izvan Hrvatske u zadnjih pet godina.
- Jesam!
- Gdje?
- U Tajland, Češku i... Hm... U Tajland i u Češku.
- Koliko često putujete, svake godine, dvake dvije godine?
- Svake dvije godine.
- Gdje ste zadnje bili?
- Na Tajlandu. Ove godine bio sam na Tajlandu, u Bangkoku. S Knjazom. Onaj što je na televiziji. Ja sam njegov frend. Znate, Knjaz, onaj što ne zna plesat.
- Da, okej... A s kim putujete?
- Sam.
- Ne putujete sa ženom?
- Nikako!
- Zašto?
- Ona ne zarađuje dovoljno da putuje. Ako hoće putovat, nek si sama plati. Ja sam za ravnopravnost između spolova.
- Putujete li poslovno ili iz zabave?
- Putujem da pobjegnem od nje.
- Hm, da... Dobro... Ovaj...
- Shvatit ćete s vremenom.
- A koliko imate godina?
- 25.

Eto, ukratko. Ankete su dobra stvar. Svojevrsni intervjui, prilika da se pokažeš u nekom boljem svjetlu.

Piše Miljenko u Jutarnjem na temu tabua, pa spominje i tabu ekološkog otpada. Kao, postalo je IN stajati ispred kontejnera i ubacivati flaše unutra, što njemu smeta.

No, zanimljive su sljedeće rečenice:

Danas se, međutim, staklo više ne zove staklo, nego je promijenilo ime u pet ambalaža.
...
Narodu koji živi u provinciji, a provincija je sve osim Zagreba, to će djelovati čudno, možda neće ni vjerovati, ali u našem je glavnom gradu postalo nekako nobl i in, fino i kulturno, stati ispred zelenog kontejnera, pa strpljivo, bocu po bocu, ubacivati pet ambalažu.

I sad si zamišljam scenu: Ekološki osvješteni Miljenko Jergović baca svoje staklene flaše u PET kontejner, a ljudi ga gledaju i komentiraju:

- Opet ona bosanska budala profulala kontejner.

No, ajde, dogodi se i najboljima. Vjerojatno je i to kvazibuntovništvo protiv razvrstavanja smeća posljedica sramote koju je Miljenko znao doživjeti pred kontejnerom.

Svejedno, nadam se da Jergović neće u nekom svojem budućem članku napisati:

Danas se, međutim, umivaonik više ne zove umivaonik, nego je promijenio ime u wc školjka.

Ovdje imamo jednu priču na temu heroja:

http://www.jedinstvo.hr/libra//index.php?object=igor-kokorus-horvat-se-vraca-u-igru

A ovdje imamo jednu istinitu priču:

http://www.vecernji.hr/newsroom/blackchronicle/1242962/index.do

HZZO, dragi moji... Evo slogana:

Ako nemate PTSP ne brinite, dobit ćete ga kad nas posjetite...

Jedno kratko vrijeme, ali odista kratko vrijeme, bio sam teve kolumnist Grazie. Bilo je to na samim počecima, ali baš na samim počecima, od prvog do šestog broja.

Naizgled, radilo se o poslu iz snova. Gledaš teve, odabereš nešto, komentiraš to i još ti plate.

Krenuo sam nadobudno, kupovao sam Studio, u knjižnici posudio Ćiću Senjanovića i Romana Baretića, izuzetno uživao u Ćići, nešto manje u Baretiću, i počeo pratiti teve program s te, kritičke pozicije.

Daljnji planovi uključivali su kupovinu stotinjak video kazeta, planiranje, što snimiti, što ne snimiti, što pratiti uživo... I tako to.

Imao sam dva problema - moja redaktorica bila je bivša časna sestra koja je uredno izbacivala svaku rečenicu u kojoj se spominjala crkva ili Bog. A taman se nekako bilo poklopilo da sam u svakoj kolumni spominjao nešto od to dvoje. Ona je to jednostavno izbacila, što po meni predstavlja svojevrstan sukob interesa. Kolumne su bile prilično osakaćene zbog toga, i bile su besmislene. Bile bi manje besmislene bez tih izbačaja. Vjerojatno je mislila da žene to ili neće čitati ili ionako neće kužiti.

Drugi problem je bio taj što gledanje tevea uopće nije jednostavan posao. To je odvratan posao. Pogotovo kad imaš još jedan posao. Kad dođeš umoran s pravog posla, šamaraš po programima da se opustiš. Vrte se šarene slike i čuju se razni zvukovi. Nisi prisiljen pogledati nijednu Piramidu, Otvoreno ili Latinicu do kraja.

Teve kritičari, ili wannabe teve kritičari, nemaju tu privilegiju.

Nakon tjedan dana sam prestao kupovati Studio. Pogledao sam jednu emisiju tjedno i napisao nešto o njoj.

Rezultati su se najbolje očitovali u roku trajanja te kolumne. Ali naslov je bio dobar, zvala se Lovac u titlu. I uspio sam ugurati jedan romantičan osvrt na "Na rubu znanosti", i to u ženski časopis! Baš mi je bilo drago zbog toga.

Nakon ovog potpuno nebitnog uvoda da krenem da glavno jelo.

Danas sam slučajno naletio na TCM. A kako imam kod sebe i novi Studio (mašala!), vidjeh da danas u 22.40 igra The Big Sleep. Redatelj Howard Hawks, glumci Humphrey Bogart i Lauren Bacall. Scenarist, pajsadovo, William Faulkner, prema romanu Raymonda Chandlera, koji je braći Coen poslužio kao inspiracija za Velikog Lebowskog. Knjiga je dostupna u hrvatskim knjižnicima u očajnom prijevodu Predraga Raosa. Video je namješten na 22.40.

Pa krenuh dalje.

Utorak, 22.40 - Poštar uvijek zvoni dvaput, prva verzija, ona iz 1946. godine, dobavljiva u knjižnicama na devedeju.

Srijeda, 22.40 - Point Blank, Lee Marvin, redatelj John Boorman (Oslobađanje, I'm gonna make you squeal like a pig. Weeeeeeee!)

Četvrtak, 22.40 - White Heat, James Cagney, Made it, Ma! Top of the world!, dobavljivo u videotekama u sklopu onog šestodjelnog serijala crno-bijelih gangsta muviez.