Plodovi zemlje

Pošto se meni ne da stvarati priču iz ovoga, a dobra je tema, ja ću vama napisati siže, iliti kako kažu potku! a vi ako imate vremena i talenta napravite iz toga priču:

Miro i Ivan žive na selu. Za razliku od druge djece, koja su u trinaestoj prcala lubenice i zemlju, a u šesnaestoj su prešli na curice, Miro i Ivan su u šesnaestoj prešli jedno na drugog.

Svoju vezu naravno da su morali sakrivati od okoline, jer su prepostavljali da će ih homofobna okolina ubiti.

Međutim, Ivan je otišao u Njemačku na arbajt i tamo je vidio, vozeći se gradskim autobusom, dva tipa kako se žvale. U punom autobusu. Jedna žena počela je vikati: Fuj, pederi, gonite se!!! ali ostatak autobusa se okomio na nju, govoreći joj da je asocijalna. Izašla je na sljedećoj stanici, a pederi su se nastavili žvaliti (homoseksualci su se nastavili ljubiti).

Ivan se vratio osviješten, i uporno je tražio od Mire da napokon izađu u javnost sa svojom vezom.

Nakon dugo nagovaranja, Miro je prihvatio, tako da su se jednog dana i oni počeli ljubiti u prigradskom autobusu. Kojim su svaki dan i inače putovali na arbajt u grad.

E sad, kad je ostatak autobusa vidio što rade, isprva su zašutjeli, a par minuta kasnije počeli su se smijati i zadirkivati ih, kao što to inače ljudi čine zaljubljenima. Nije bilo ni trunke agresive. Naš narod je neuk, ali je dobar u duši.

Ta idila je trajala sve dok se jednog jutra s njima nije povezao lokalni pop. Kad je vidio ljubav dvojice mladića instantno je popizdio.

Par nedjeljnih misa kasnije, Miro i Ivan su pretučeni.

Dva mjeseca kasnije, odselili su se u Njemačku.

Eto, to je moj poklon vama! Ako netko nešto napiše, obavijestite me da pročitam.

Jeste li od onih žena koje imaju teška jutra? Koje se bude ljute, mamurne i namrgođene? Koje se najradije ne bi ni dizale iz toplog kreveta?

E pa, imam jedan savjet za vas! Savjet koji će teška jutra učiniti manje teškima. Vrlo je jednostavan, ne treba vam nikakva pomoć!

Naime, šta?

Maknite ogledala! Da, učinite upravo to, maknite svako ogledalo koje možete pronaći u svojem stanu i bacite ga napolje!

Djeluje u 97% slučajeva! Vaš mamurluk i namrgođenost nestat će u sekundi.

Kad više ne bude ogledala, i same ćete s vremenom zaboraviti koliko ste ružne, stare i debele! Više neće biti onog ružnog guzatog čudovišta koje vas plaši iznad lavaboa!

Danas je u petoj minuti Dnevnika bio fenomenalan prilog. Naime, u OŠ Dr. Franjo Tuđman u Starom Petrovom Selu (Lika), koja ima samo jednog učenika netko je provalio u školu. I tog nekog nisu zanimali ni kompjukteri, ni video, nego... Hrvatska zastava i hrvatski grb!

Netko, neki neprijatelj, pod okriljem noći ušao je u školu i ukrao simbole hrvatske neovisnosti. Policija je odmah krenula u opsežnu istragu i ubrzo pronašla počinitelje, dvojicu maloljetnika. Jedan je državljan Slovenije, a drugi Srbije. Nakon ispitivanja pušteni su kućama.

Ali uporni novinar odlučio je istražiti stvar do kraja. Došao je do kuće jednog od maloljetnih počinitelja saznati više. Razgovarao je s nekom babom preko ograde, a ona mu je rekla da "Nema tu nikakvih problema".

Ali novinar kaže: "...iako je adresa bila točna, a mladića se moglo vidjeti na balkonu."

Tu je još i krunski dokaz, Fiat Punto s registarskim oznakama Rume. Ruma je u Srbiji.

Novinar je usput saznao da su mladići mislili RITUALNO zapaliti znakovlje hrvatske neovisnosti na Zvezdinom stadionu.

Nakon toga uslijedio je i kraći razgovor s ravnateljem škole. Ravnatelj škole koja ima jednog učenika. To ja zovem dobrim poslom! To je kao predsjednik turističke zajednice grada Čazme, otprilike.

Ravnatelj je rekao nešto u stilu pa gdje ide ovaj svijet, novinar je komentirao da je ravnatelj uzbuđen, ali je i napomenuo kako će ravnatelj staviti JOŠ VEĆU hrvatsku zastavu.

Protiv maloljetnika je podnesena KRIVIČNA prijava.

Sve to ste mogli vidjeti u Dnevniku državne televizije danas. Taj međunarodni incident. Peta minuta Dnevnika, prilog brat bratu par minuta.

Jebeš mi sve ako novinar koji ga je napravio ne bude tražio da mu ga se naplati po ratnoj tarifi.

U ličkoj pripizdini iz škole koja ima jednog učenika dva balavca su ukrala zastavu i grb. Više pogledajte u prvim minutama državnog medija...

U Hrvatskom slovu ne bi objavili takav prilog.

Prošlih godinu dana, a možda i više, kad bi me netko pitao što radim, odgovarao bih da radim na sebi. Jer takav je otprilike bio moj posao. Mogao sam doći u 11 ujutro i otići u 13, mogao sam prespavati čitav utorak ili četvrtak, i nitko ne bi ni primijetio. Staž je tekao, plaća je bila više-manje redovita.

Ali, jedan moj prijatelj rekao je prekrasnu rečenicu, koju sam mu besramno ukrao i stavio u jednu priču: Slobodno vrijeme je dvosjekli mač.

S vremenom se dogodila jedna čudna promjena - počeo mi je nedostajati posao. Pravi posao. Da nešto radim. Da me netko jebe na poslu, da me ne pušta kad istekne radno vrijeme, da budem najamni crv kao što svaki normalan čovjek treba biti sve do mirovine.

Zato sam odlučio promijeniti posao. Prvi roman od Bukowskog na kojeg sam naletio zvao se Faktotum. U njemu ima jedan dio u kojem se on odluči tražiti šefa povišicu, recimo sa 2 dolara po satu, na 2 dolara i 20 centi. Šef mu daje otkaz i tjedan dana kasnije naš Chinaski pronalazi novi posao koji je plaćen 1,5 dolara po satu. Sve do nedavno nisam ga razumio.

Ali u zadnje uvidio sam da raditi na sebi znači "nizati birceve u red", što bi reko Johhny. Sama ta sloboda, da s posla možeš skrenuti u prvu bogomdanu birtiju, i tamo pričati cijelo popodne sprvim bogomdanim čovjekom o mladim pičkama, politici, književnosti, filmu, ljubavi... Privlačna je. Ali s vremenom dosadi.

Sloboda mora imati svoju cijenu. Nešto se mora žrtvovati za slobodu. Ako nešto ne žrtvuješ, nećeš cijeniti slobodu. Nećeš znati da si slobodan. I nećeš biti slobodan.

Sloboda funkcionira samo jedan dan u tjednu, mjesecu, ili godini. Što je preiod duži, sloboda je intenzivnija.

Ako prekineš s posesivnom rospijom nakon mjesec dana, ne možeš se zvati slobodnim čovjekom. Ako prekineš s posesivnom rospijom nakon deset godina, onda imaš to pravo.

Danas sam razvrstavao neke papire. Kafka bi imao što reći o tome. Kafka bi jamačno napisao tri kartice o tome. Bukowski dvije ubitačne rečenice, a Henry Miller novelu. Ali eto, ja sam danas razvrstavao papire i osjećao se slobodno. Štoviše, fućkao sam rus hibiskus jer je ta debilana svirala na radiju.

Neki ljudi razvrstavat će papire i pitati se ima li to smisla. Drugi će maštati da su na nekom egzotičnom otoku. Treći da jebu maloljetnu susjedu. Sve to podjednako nema smisla. I zato ne pitaj za koga razvrstavaš papire, razvrstavaj ih za sebe.

Ukratko - prije par tjedana počela je moja odiseja atestiranja plina u vozilu. Da vozilu, u Fiatu Tipu. To izgleda otprilike ovako: Zamislimo da ste u čamcu, a život je mirno jezero. Plovite, pecate ribe, slušate crvkut ptica. A onda vam padne na pamet da biste mogli djelovati lokalno i ne budi vam teško, spičite si plin u auto.

Ali, plin u autu budi birokratsko čudovište iz jezera! Ono ga namiriše iz daljine i digne svoju glavu i grbu.

Vi biste atestirali plin, kaže čudovište s podsmijehom? Nema problema. Mi volimo ekologiju. Pogotovo u predizbornim godinama. Ako biste bili dovoljno ljubezni pa da nam uplatite odmah 630 kuna za slikavanje i pregled vašeg auta, dodatnih 470 kuna u pošti za Centar za istraživanje ruda i gubljenje vremena i 20 kuna biljega da se nađe. Nakon što obavite taj prvi korak uputit ćemo vas u sljedeću sobu šaolina.

A tamo trebate sljedeće: Odvesti vozilo na vaganje prednje i zadnje osovine i cijelog auta, ali prethodno morate napuniti i plin i benzin, i na benzinskoj tražiti potvrdu da ste to napunili. Naravno, pri ugradnji plinske boce morate imati atest za samu bocu i još malo papirologije da se zmaja nahrani.

Kad napokon dođete na tehnički sa svom dokumentacijom, slijedi novi izazov: Naime, pregled za atest traje sat i pol, pa se zaposlenicima ne da raditi, pogotovo ako je gužva.

Kad dođete u ponedjeljak, reći će vam: Pa kud baš u ponedjeljak? Zašto niste u utorak? A utorkom je odgovor malo drugačiji: Trebali ste u srijedu. Ako je srijeda, trebali ste u četvrtak itd.

Ako dođete dopodne, trebali ste popodne, ako dođete popodne, dođite sutra ujutro. Ako dođete u 7 ujutro došli ste prerano, ako dođete iza 15 došli ste prekasno.

To vam je treća soba šaolina, pokazivanje upornosti. Pobjeđujete tako da dođete u 7 ujutro, nakon toga u 8 ujutro, pa u 9 ujutro, i tako sve do 13 sati. U 13 sati shvate da imaju posla s budalom većom od sebe i napokon uslijedi pregled.

Šta sve gledaju upravo je neopisivo. I traje sat i pol. Nakon toga svih pet kila dokumentacije šalje se u Zagreb, i nakon mjesec dana, ako ste sretni, uspjet ćete atestirati svoje vozilo na plin.

Naravno, dosta ljudi to izbjegava. I bojim se da su puno pametniji od mene.

A nas, koji imamo atestirani plin, možete prepoznati prema pogledu koji nosimo u očima. Recimo da je pogled PTSP-ovca kojem su pred očima rasjekli obitelj na cirkularu optimističan i vedar. Mi, koji imamo atestirani plin u vozilu ne smijemo imati djece. Jer takav pogled radi doživotne traume.

Neka afrička plemena kao ispit muškosti imaju bungee s neke drvene konstrukcije. Preživi ih jedno 80%. Ali dajte im da atestiraju plin, pa da vidimo taj postotak.

Ekološki pozdrav!

Nakon što je vijetnamski rat završio pobjedom domaćina, razvojačeni američki špic John Rambo suočio se s mnogom zajebanijim oblikom rata – ratom sa svojim slobodnim vremenom. Budući razonoda nije bila dijelom standardne obuke elitnim vojnih postrojaba, Rambo nije naučio uživati u ženama, alkoholu, drogama i finalu superbowla, pa je tako provodio svoje dane intenzivnim dumanjem o oplemenjivanju svog života. Par godina kasnije shvatio je da tu bitku ne može dobiti sam, te odlučio posjetiti jedinog preživjelog iz svoje postrojbe, Delmare Berrya, za kojeg je pretpostavljao da živi mirnim obiteljskim životom u američkoj pripizdini blizu Portlanda.

Ali avaj, u kući pored jezera oko koje jednoć trčkaraše psi i djeca, a dim iz dimnjaka valovaše pod oblacima ne bjaše više Delmara Beriše. Umro je od raka koji je vjerojano zaradio u Vijetnamu „od one narančaste stvari“, poručila je njegova nepristojna žena vješajući veš. Rambo je tu vijest podnio muški, tek se jedna dlaka s njegove obrve spustila na pola koplja, odajući čast poginulom kolegi.

A život, život se ne zaustavlja zbog nikog, pa čak ni zbog razvojačenih branitelja, pa su tako zrake jutarnjeg jesenjeg sunca nastavile svoj ples na Rambovom trbuhu, šaptom ga podsjećajući na nužnost upražnjavanja bioloških potreba.

Sve što je u tom trenutku John Rambo želio bio je prženi špek, omlet i malo đusa. Samo to. Ali avaj, u obližnjem mjestašcu naletjeo je na previše revnog šerifa, koji je u Rambu mahinalno prepoznao prijetnju gradiću, mnogo veću od najezde kineskih dućana, te ga je, unatoč prosvjedima lokalne turističke zajednice, odmah izbacio izvan granica svojeg distinkta, ostavivši ga na nekom mostiću.

I kao savršen nastavak lošeg dana, težak pljusak zatekne Ramba na mostiću. A Rambo povuče okovratnik svoje đubretarke prema gore i zaputi se nazad. Šerif se nije stigao vratiti ni do pekare na početku grada, a već je ugledao Ramba u retrovizoru. Vratio se po njega, grubo ga ubacio u kola, odmah mu natakario par šeksovskih optužaba i priveo ga u stanicu. A u stanici se nalazio njegov sadistički raspoložen zamjenik koji se odmah počeo iživljavati na ni krivom ni dužnom Rambu. I taman kad su mu pokušali uzeti i posljednji simbol muškosti (prvo su mu uzeli nož, potom su ga okupali), Ramba ufati gadan PTSP (prisjećanje na društvene večeri četvrtkom u organizaciji krvoždernih vijetnamskih vojnika) i tada dolazi do onoga što se stručno naziva „kad sranje pogodi ventilator“…

Postoji ogroman broj filmova koji se bave problematikom vijetnamskog rata, a Rambo zasigurno nije prvi kojeg ćete se sjetiti. Nema u njemu toliko akademske simbolike i slojevitosti kojima obiluju stjegonoše žanra poput Apokalipse, Platoona ili Full Metall Jacketa. Nema mirisa napalma ujutro, nema private Pylea, i nema one platunske potke. Rambo je jednostavan, ratom razočaran, od vlasti iznevjeren veterans u postvijetnamskoj Americi koja svoje heroje smatra djecoubojicama.

Međutim, ono što u mojim očima uzdiže Ramba jest to što sam u Rambu, za razliku od Apokalipse, Platoona i FMJ-a, mogao uživati i sa 12 godina (koliko li sam već godina imao kad ga prvi put pogledao) jednako kao i danas, sa svojih 24 godine.

Rambo je jedan od najživotnijih filmskih karaktera ikad oslikanih na filmskom platnu, jer on nakon jednog suludog rata u kojem je bio marioneta ulijeće u sljedeći. Trči Rambo kroz vagone ratnog vlaka upravo poput nas samih, iz jedne uzaludne bitke u drugu. Kad Rambo skoči sa stijene i krošnjom crnogorice amortizira svoje slijetanje, i potom si zašije našpranjanu ruku koncem kojeg drži u svojem mačo nožu, mene to podsjeti na prekid petogodišnje veze. Nema tu neke velike razlike. I ja sam skakao sa stijena na crnogoricu kad je otišla, i ja sam svoje srce šivao koncem. Rambo nakon prekida pere po civilima, ja sam prao po pivu i ženama, obojica smo vodili uzaludne bitke i skrivali se u pećinama, čekajući svog pukovnika.

Jedan od razloga velikog uspjeha Ramba definitivno se krije i u tome što je Rambo prikazan kao muškarac koji je sposoban samostalno se obući, nahraniti (i to veprovinom!) i pronaći smještaj. Rambu ne treba žena da mu pere, kuha i čisti jer Rambo u sebi sadrži ono najbolje od žene i muškarca. Dok smo svi mi maštali o tome da nam ne treba žena, on se potrudio to i ostvariti! Njega nije bila sramota oprati svoj passe laleni ogrtač u hladnoj vodi obližnjeg potoka. Takvim minucioznim profiliranjem lik Ramba privlači i žensku (vidi ga kako dobro pere) i mušku (vidi ga što ih roka) publiku, pa tako u kratkom roku postaje uzor objema spolovima.

Još jedna činjenica pridonosi űberspolnoj prirodi Ramba – naime, iako se sa svojim protivnicima obračunava na prilično okrutan način, jedini mrtvac u filmu upravo je sadistički nastrojen zamjenik šerifa, koji pogiba zahvaljujući svojoj gluposti, a ne Rambovom nožu. Kad se radi o ljudskom životu, Rambo je nježan i savjestan poput majke.

Pa ako baš hoćete, njegov mačo nož predstavlja simbol muške moći, oružje lovca, ali zahvaljujući pretincu na dršci on je ujedno i ženska torbica, alat sakupljačice, simbol ženske praktičnost.

Uz sve to, Rambo je svojim ponašanjem i stilom odijevanja bio i ostao autentični punker, u najboljem smislu te riječi. Buntovnik s razlogom. Borac za bolje sutra. Borac protiv društvenog licemjera.

I zato ne treba smetnuti uma činjenicu da je jedan od najvećih umjetnika s balkanskog prostora kao svoj pseudonim uzeo upravo – Ramba.

Rambo je film koji u naše sjećanje priziva neka druga, bolja vremena. Svijet kakav je izgledao prije liberalnog potopa. Svijet, koji će uskoro postati bajka. I odista, pitanje je hoće li nam unuci vjerovati da su po planinama i gorima ljudi nekoć ubijali veprove i snalazili se pomoću kompasa, mahovine i zvijezde sjevernjače. Jadna djeca pod utjecajem holivuda uskoro će planine definirati kao mjesta gdje gay kauboji odlaze raditi djecu.

Brico je reko Mrgi da postoji jedan fenomenalan bend iz Bosne koji zvuči svjetski. Rekavši to, pustio mu je Debasera. Uhuhu, to su bili Pixies. Koji nisu bili iz Bosne nego iz Bostona, ali Mrga je bio drugi srednji i bio je ĐD Lovran, dođavola. A u drugom srednje, ako govorimo od generaciji 75. godište, bili smo općenito naivni. Vjerovali smo da su Pixies iz Bosne i da živimo u Jugoslaviji i da nacionalnosti ne postoje.

Ja sam u to vrijeme bio metalac, isto ko i Mrga. Vjerovali smo samo u suvislo vrištanje, tipa Bruce Dickenson u The Number of the Beast. Yea!

Ali odjednom se pojavio Frank Black koji je vrišao nesuvislo vou ou ou. I bio malo optimističniji od Iron Maidena.

Onda se pojavio Njunji koji mi je jednog subotnjeg jutra uletio u stan, stan mojih roditelja, jer smo imali jedno 17 godina, koliko li već, jer je čuo da sam ja čuo Debaser pa mi je donio neke jače stvari od njih, poput Where is my Mind, Gigantic, Here Comes Your Man...

Nije ih donio samo meni, proširilo se poput ebole tog ljeta u Bijelovaru, svi su popizdili za Pixiesima.

Nedugo zatim, okupljali smo se u parku pored Arabesce*, Vanja je skužio kako uspjeti odsvirati Hey! na gitari, a da to zvuči barem polovično kao Hey! na njihovoj gitari. Recimo da je sjeo na ljuljačku (jer je bio gitarist), da je druga ljuljačka bila prazna (jer u to vrijeme nije postojao akustični bas), a da smo svi mi polijegali pored njega i zapjevali:

Been trying to meet you.... vou ou ou ....

Must be a devil beetween us...

Danas idemo na Pixiese nas par. Sjedili smo sinoć u jednoj birtiji, nas trojica na pragu krize srednjih godina. U separeu pored nas najstarija je imala 16. I noge do vrata, i suknju do pupka i kako to već ide.

Možda, kad bi svijet bio ljepše mjesto i kad bi nam žene dopustile da prosipamo sjeme okolo i kad bismo mi imali muda za to i kad bi se sve zvijezde spojile u jedno možda bismo imali šansi kod tih mladih jebozovnih pičaka. Možda, kad bi netko od nas pisao za Cosmo...

Ali šta to vrijedi, što uopće vrijedi taj jeb kad one ne znaju taj feeling, ljeta tog i tog, kad se nađe jedno desetak ljudi u parku pored Arabesce, kad Vanja sjedne na ljuljačku i opali akord, a mi svi, ko jedan, ko Tito i Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo velimo:

Been trying to meet you!

S tom velikom, dubokom i naizgled nesuvislom rečenicom, ili univerzalnom, kajgod. Koju možete reći bilo kome i u bilo kojem trenutku. Svojim roditeljima, rodbini, ali i odrazu u ogledalu:

hey
been trying to meet you
hey
must be a devil between us
or whores in my head
whores at my door
whores in my bed
but hey
where
have you
been if you go i will surely die
we're chained

uh said the man to the lady
uh said the lady to the man she adored
and the whores like a choir
go uh all night
and mary ain't you tired of this
uh
is
the
sound
that the mother makes when the baby breaks
we're chained

vou ou ou

Preporuka fanovima, koji su za nikad prežaljeni raspad Pixiesa optuživali Frank Blacka:

http://www.frankblack.net/tabs/song.asp?song=smyt-coastline 

* Arabesca - bijelovarski disco... ne pamćen po dobrom

Od ove četiri izjave, tri su iz nastupa stand-up komičara, a jedna je Papina, iz posjeta Španjolskoj. Možete li prepoznati koja je Papina?

a) Kad mi je nedavno žena predložila da je odvedem na neko mjesto na kojem nikad nije bila, odveo sam je u kuhinju.

b) Moja sestra je toliko ružna da je morala nositi krmenadlu oko vrata da bi se psi igrali s njom.

c) Moja žena je toliko debela da su je u srednjoj za zajedničku fotku razreda morali fotografirati iz helikoptera.

d) Brak je doživotna i heteroseksualna institucija.

Ljudi moji, jednom ja zapeo u pripizdini između Križevaca i Bijelovara. Usred noći! Pao u jarak, prebrzo sam vozio. Vraćao se s nekog rođendana. I šta ću, jebiga, treba naći nekog tko ima traktor da me izvuče... Ali ja zapeo usred šume, nema svjetla u krugu jednog kilometra. I sjetim se, ima tamo jedna birtija koja se zove Raj u šumi. O njoj sam inače čuo divlje legende. Jedno vrijeme tamo je radio moj poznanik Mrvica, tip visok 1,95 i ne širi od kamiončića za prijevoz piva (citat Raymonda Chandlera). Mrvica je glasio za najjačeg u okrugu. Često su se lokalni grubijani dolazili obračunati s njim, tako je to. Mrvica se jednom tjedno tukao s drvosječama. Svaki put ih je nalemao, uskoro nije ostalo nikog da sječe drva koliko ih je Mrvica demolirao. A najteži protivnik, to mi je Mrvica ispričao, zaletio se traktorom u terasu Raja u šumi. Skoro da je traktor naparkirao na šank. Mrvica ga je dobro odmjerio i udario par puta šakom u glavu. Nakon toga više nije bilo izazova, pa je mjesec dana kasnije Mrvica dao otkaz.

I sad, ja ulazim u Raj u šumi u dva ujutro. Ispred Raja parkirano par kamiona i jedan opaki Harley Davidson.

Lijevo od mene pijani brkajlija u separeu nateže sisu debele pedesetogodišnjakinje. Desno od mene tip pleše s bocom vina na glavi.

A oko šanka rupa. Nitko se ne usuđuje doći do šank. Jer za šankom sjedi, u crnoj kožnoj jakni i kaubojkama, bajker. Neki mrga, visok dva metar i otprilike toliko širok, piša na pod, jer se ne usuđuje otići u wc jer bi morao proći pored tog opakog bajkera.

Ja nisam imao šta da izgubim. Izgubio sam svoje najvrijednije, svog Fiata Tipo, 93. godine, alu-felge, atestiran plin, registriran 08/2006.

Bajker uzima zatvoreno pivo zubima, otvara ga ne koristeći ruke, ispije ga na eks ne koristeći ruke, i na kraju pojede flašu. Od pola litra. Opak ko Mirko Filipović kad mu primiš ženu za sisu i ošamariš dijete.

Ja se usro, kao da čitam u Dvorani sportova... Ali šta ću, nema mi druge. Krenem ja prema njemu, u birtiji muk. Taman je Ilić pjevao Voleo sam devojku iz grada... Ugasila se muzika između iz i grada.

Ali ako mi netko može pomoći, to je bajker. Harley je jak ko traktor.

I priđem ti ja njemu, potapšam ga lagano.... On ništa... Ja ga potapšam malo jače... On ništa. Ja sklopim obje ruke u malj i opalim ga po glavi odozada, i tek se onda okrenuo.

Kad je vidio da mu ne predstavljam prijetnju, nasmiješio se.

- Reci dečko, da nisi izgubio mamu?

- Mama je izgubila mene... Onog trenutka kad sam zapalio prvi đojint.

- Podsjeti me da uzmem slobodan dan da se nasmijem na tu šalu. (pokupljeno od Raymonda Chandlera) U čemu je problem?

Ja njemu sve polako objasnim, a on meni veli:

- Ne treba mi motor da izvučem Tipa, mogu to i golim rukama.

Odemo mi, on mi izvuče auto bez problema, još je promijenio ulje i svjećice... Ja da ću mu platiti pivo, ali kaže on da će ga meni platiti.

Svi mi bolujemo od predrasuda. Moja je bila da su bajkeri zli ljudi, skloni fizičkom nasilju. Ali ovaj čovjek, on je bio duša.

Kasnije je počeo snimati pjesme, možda ste čuli za njega. Zove se Sandi Cenov.

U Pragu postoji Muzej komunizma. Na kojih 150 kvadrata radoznali Ameri ili Švabe ili Englezi mogu za otprilike 15 eura vidjeti par statua Staljina ili Lenjina, mogu saznati kako se zvao Čeh koji se zapalio nalio nako Jana Palacha, mogu kupiti šaljive razglednice...

Mi na Balkanu nemamo takav muzej. Mi smo se umjesto muzeja odlučili za jedno klasično klanje. Iako je u komunizmu Česima bilo mnogo gadnije nego nama. Česi su u komunizmu nazadovali. Što se ne bi moglo reći za nas.

Uglavnom, sinoć sam jeo biftek kod Titovog kuhara. Česi imaju muzej u kojem možete uštipnuti brončanog Staljina. Ali, u Bijelovaru će vam Titov kuhar napraviti biftek. I naravno, reći da je Tito bio odličan lik.

Samo što je situacija kod nas takva da Titov kuhar nikad neće postati muzej.

Ali, ako vas nekakva nesreća dovede do Bijelovara, odite u Staru uru i pojedite biftek. Košta otprilike kao karta za češki muzej komunizma, ali bolje svjedoči o tim vremenima. A prije bifteka, počastite se krem juhom od šampinjona.

(http://egotripp.blog.hr/arhiva-2006-06.html#1621278951)