Plodovi zemlje

 

            Sjedimo Vjeran Hrpka (snimatelj Koledžice), Ivanka Mazurkijevič (pjevača Stampeda) i ja (kolumnist Cosma, međunarodni stručnjak) na terasi jednog bankoškog hotela i cugamo pivo. Doletjeli smo par sati prije toga, smjestili se, pa imamo slobodno vrijeme vojnika do sljedećeg jutra.

            Ivanka poče pričati o tome kako je Indija odvratno prljava, što Vjeran potvrdi. Razvuče se priča o autostopu, egzotičnim zemljama, Talibanima i avionskim sjedalima u prvoj klasi koja imaju masažu.

            Vjeran spomene Borisa Veličana, a meni to ime zazvuči poznato. Pola sata nakon što ih je spojila Borisova žena Zrinka, dogovorili su se da krenu Putem svile, što su dva mjeseca kasnije i organizirali. Primjera radi, mojoj curi treba pola sata da odluči što će naručiti u restoranu. Iako radimo na tome da je ubrzamo.

 

            No, sjetio sam se zašto mi je Veličanovo ime zvučalo poznato. Antičević, urednik u Algoritmu, a i gazda valjda, jedan od partnera, a čini mi se i tekstopisac jedne pjesme Novih Fosila, pričao je o nekom tipu koji je pješačio od Petrograda do Pariza i napisao knjigu o tome. Izdavač je Algoritam, a knjiga se zove  Meni je svaki dan nedjelja.

 

            Nakon što mi je Vjeran ispričao par dogodovština s Puta svile, koje su toliko egzotične da ih uopće ne usudim prepričati, odlučio sam pročitati Veličanovu knjigu.

 

            Veličanu je trebalo 84 dana da prijeđe tih pišljivih 2609 kilometara pješke. Lijepo je sjediti na plaži i čitati njegova iskustva. Nema one grižnje savjesti kao kad čitaš knjigu nekoga tko je pobjegao iz gulaga, pa se bojiš da ga ne pojedu medvjedi ili da ne sustigne kakva opaka bolest. Boris Veličan je idiot, on se sam odlučio na taj put, nije mu život ovisio o tome, nije mu punac ugurao pištolj u usta da ga natjera.

            Čitam njegovu knjigu, gledam fotografije njegovih žuljeva i kontam si kako li je lijepo ležat na plaži. Moja draga hoće sladoled, ali previše je lijena da ode do deset metara udaljenog frižidera, dok ovaj bogac negdje u pički materinoj između Rusije i Francuske spava u do koljena potopljenom šatoru.

            Eto ti sad Borise, mislim si, jer ne volim te putnike, vjerojatno ih ne volim jer im zavidim, eto ti Borise, dabogda te veprovi doručkovali kad si tolko blesav da ideš pješke pored svih tih low-cost aviokompanija.

            Što da vam kažem, Boris se nije vratio pametniji, jer je nakon toga otišao s mojim frendom Vjeranom (kojeg u knjizi proziva "malim bećarom", iako je meni Vjeran isti Richard Gere, ista usta, iste oči, isti osmijeh, samo možda malo niži, ali zato puno veći budist) na taj Put svile.

 

            Što reći, knjiga je odlična. Boris nas uopće ne zamara raznim građevinama tipa muzej, dvorac, gradski trg ili ostala sranja. Štoviše, ako ih i spominje, najčešće ih spominje zato da naglasi da je to sve pod skelama i da se stalno obnavlja.

            Ali zato često govori o ljudima koje je sreo, i prilično vješto oživljava njihove karaktere. A pošto se dobar dio radnje odvija u zemljama bivšeg SSSR-a, ti su ljudi prilično živopisni.

            Recimo, Tadeuš, osamdesetogodišnji vojni pilot u mirovini, Poljak:

" Vojni pilot. Bio sam vojni pilot. Vidio sam mnoge zemlje. Za neke bacao bombe, na neke bacao bombe. Znao sam ruski, njemački, engleski i poljski. Sve što je ostalo je: Sons of he bitch! Kad te pogode sa zemlje. Tog se sjećam."

            Ne znam iz kojeg razloga, ali došlo mi je da ga pitam kako je danas kad je Poljska ušla u Europsku uniju.

            "Ne razumijem", reče, "Poljska je oduvijek bila u Europi. Ne vjeruj što ti drugi kažu. Vjeruj sebi i onome što vidiš oko sebe. Ako te i pogode sa zemlje, uvijek možeš reći: Sons of the bitch!"

Ili ruska izreka: Pivo bez votke, novac u vjetar!

Ili legendarni Egidius, legendarni Litvanac alkoholičar koji Borisa zove da prespava kod njega, da bi ih netom nakon ulaska (i čaše votkice) potjerala "zakonita rospija", prethodno ih prešamaravši.

 

Eto, knjiga koja se čita u dahu i bogumi predstavlja vrlo dobar izbor za prženje na plaži, koju, što je zanimljivo, nikad ne bih pročitao da mi je "mali bećar" nije spomenuo na toj fensi-šmensi terasi fensi-šmensi bankonškog hotela, kad smo pili pive, pričali o putovanjima i gledali kako neki bijeli baja drpa dvije prilično supe tajlandske prostitutke.

 

Da, ta scena, taj baja, on zna uživati. Nije gušt pojebat te drolje, mislim, to je kao fotkati katedralu, nešto što se podrazumijeva. Nego ovako, izvesti ih u fensi-šmensi bar, na terasu od tikovine koja je metar od ceste, naručiti im šampanjac, pa nek raja gleda, nek im cure sline…

su goli kurac naspram kvarenja mojeg Fiata Tipa. Dva sata čekanja kod Lučkog, to mogu izdržati bez problema, ali kad mi jebeno staklo nestane u vratima ko kornet vanilije u ustima Žaka Houdeka, e tu povlačim crtu!
Flop, i nema stakla na vozačevim vratima. A ja se bogufala ne kužim u bilo kakve automehaničarske radove. I šta sad, da idem bez stakla do Rijeke? Ma i mogao bih, ionako smo se do Karlovca vukli jedno dvadeset na sat.
Ali ne, odlučio sam popraviti taj kvar. Trebalo je samo rastvoriti vrata i podići staklo. I guess what, naoružan samo križnim šarafcigerom i velikom mudrošću uspio sam.
I shvatio da se prevaram u oca. To je ono što svi u jednom trenutku shvate. Ali to iskustvo nikad nije zasnovano na nekim pozitivnim stvarima, naprotiv. Moj otac je uvijek vozio golfa dvojku. I danas vozi golfa dvojku. I isto nema pojma o automehanici, iako se pravi da sve zna. Ono, otac je, rolemodel, pa mora sve znati.
I uvijek mi je išlo na živce to što nikad nema ispravan auto i nikad ne znaš hoće li te taj auto uspjeti dovesti do planiranog cilja.
Ali uvijek uspije.
Eto, tako je sad i meni. Prvo mi je nestalo staklo, a onda mi se Fiat jednostavno ugasio dvadesetak kilometara dalje, ispod nekog podvožnjaka na autocesti ili na prilazu autocesti gdje nema sporedne trake.
Ali znao sam šta ga jebe, poznajem svoj Tipo više nego svoju ženu.
Jebao ga je osigurač.
Promijenio sam osigurač. Ali taj osigurač nije me jebo jedno godinu dana, već sam mislio da su svađe između mene i tog osigurača stvar prošlosti.
Ali promijenio sam osigurač i sad sve ponovo radi.
Osim akumulatora. Akumulator će mi se isprazniti za par dana. Ali ja sa sobom uvijek nosim punjač za akumulator.
Uvijek sam korak ispred svojeg Fiat Tipa!
Gužve na cestama? Oh, dajte mi gužve na cestama, u čemu je problem s gužvama na cestama?!

Eto, rasprodalo se prvo izdanje. Šarene korice, popularna cijena, privlačan naslov, u pola godine planulo 2.000 komada.

Odista nisam to očekivao. Mislio sam da će se prodavati u 20.000 primjeraka mjesečno, ali vjerujem da ovo nije toliki neuspjeh.

Kažu da postoje pisci koji prodaju 200 primjeraka sve zajedno u neograničenom vremenskom periodu. Pa ipak, i dalje pišu. Ali, to je takvo zanimanje. Ako voziš kamion, i treba ti četiri sata od Bijelovara do Križevaca, zasigurno nećeš imati puno staža u tom poslu. Ali kad si pisac, dovoljno je navučeš šal i naočale, i možeš biti pisac do kraja života. Uvijek postoji nekakav hrvatski identitet kojeg možeš isfuravati.

No, dobro.

Što se drugog izdanja tiče, na žalost, neće biti križaljka i bojanka na zadnjim stranicama, neće biti niti novih ili izmijenjenih priča, jednostavno ćemo naštancati još određenu količinu. Predlagao sam autoru da pičnemo još 42 komada pa da možda iziđe i treće izdanje, ali nije prihvatio.

Predlagao sam i marketinški slogan:

KNJIGA ZBOG KOJE SE RASTAVILA VLATKA POKOS

ali na moju veliku žalost, procjena urednika je da je taj slogan utuživ.

Hvala svima koji su kupili (ne posudili u knjižnici, od toga ja nemam ništa) knjigu.

Kad sam išao u drugi srednje, prijavio sam se na tamburaše. Malo prekasno, znam, ali i Mark Knopfler je kasno počeo svirati gitaru pa je svejedno napravio poso.

Volio sam svirati tamburicu, međutim, nekako su mi sve te pjesme bile staromodne, pa se nisam u njima pronalazio.

Odlučio sam skladati svoju, autentičnu bilogorsku tamburašku pjesmu koja će opisati stanje moje duše, moje čežnje, nade i strahove.

I tako je jednog jutra iz mene izašao refren:

Što ćemo fukati
Kad mladost nestane
Hoćemo l' drkati
Kad počnu ferije


Nakon što sam to otpjevao izbacili su me iz tamburaša, potpuno pogrešno tumačeći te stihove.

I danas slučajno gledam Radijski festival, i vidim poznat mi mali - kad ono, sjetim se, to je tip koji je išao sa mnom na tamburaše!

A kad sam čuo pjesmu, padoh sa stolice!

Šta će mi dukati kad mladost prestane
U srcu ranjenom, tuga ne prestaje
svi bijeli jastuci, svilene marame
šta će mi dukati, kad on nije kraj mene

I onda još počne repat...

Pa kud ode ovaj svijet...

Prije nekog vremena dobio sam neformalnu ponudu da napišem scenarij za pilot epizodu jedne sapunice. To bi bilo nešto kao svatovska gaža. Lova dobra, ali nema soula.

Naravno, scenarij nije prihvaćen je nije bio dovoljno sapunički. Bio je malo dublji, reklo bi se sitcom!

Neću vas zamarati karakterizacijom likova, nego ću samo kopipejstat scenarij (samo za hardcore fanove:

EKSTERIJER. TRAMVAJSKA STANICA.

GOGA.

- NOSI FASCIKL U KOJEM JE NJEN CV.

Goga izlazi iz tramvaja i vadi mobitel iz džepa.

GOGA (uzbuđeno): Nikola bog, znaš gdje sam sad? Ispred "Helene". (pauza) Da, ispred TE "Helene". Ipak ću se prijaviti, drži mi fige.

-----

INTERIJER. UPRAVNA ZGRADA HELENE.

GOGA, LEON, ANA MARIJA

- GOGA NOSI FASCIKL SA SVOJIM CV-OM.

- LEON NOSI SKICE ZA SEZONU HELENA ZIMA 2008.

- ANA MARIJA NOSI VELIKU TEGLU SOBNE BILJKE TIPA FILADENDRON.

GOGA ULAZI U PREDVORJE ZGRADE. UZBUĐENA JE, NE GLEDA KUDA HODA, ZALETI SE U MARIJA. ANA MARIJA ZASTANE DRŽEĆI FILADENDRON.

GOGA SE SAGINJE DA POKUPI SKICE I SVOJ CV.

LEON (odmjerava je s visine): Dvije male vegetarijanske su za komercijalu, a salata je za tajnicu ovdje lijevo.

GOGA: Molim?

LEON (prekreće očima, ljut): Male su za komercijalu, to vam je gore na katu, a salata je lijevo za tajnicu!

GOGA (predaje mu skice): Ali ja nisam

LEON PRIMI SKICE, OKRENE JOJ LEĐA I DESNOM RUKOM POKAŽE GORE PA LIJEVO. POKRETI SU MU NARAVNO IZRAZITO FEMINIZIRANI. NESTAJE U DALJINI.

ANA MARIJA KOJA JE TO PROMATRALA SA STRANE SAD PRILAZI.

ANA MARIJA: On je idiot, a salata je za mene.

GOGA (očajno): Ja sam došla u vezi posla.

ANA MARIJA (nasmiješi se): Ajoj, oprostite, ja sam mislila… Za posao tajnice?

GOGA KLIMNE GLAVOM

ANA MARIJA (odmjerava je): Čudno…

ANA MARIJA (veselo): U svakom slučaju, gore na kat, druga vrata desno. I pobogu nemojte biti tako zabrinuti. Sretno!

GOGA ODLAZI GORE.

ANA MARIJA (govori filadendronu i gleda za Gogom): I ja sam nekad bila tako smotana.

----

INTERIJER. KANCELARIJA.

GUTIERES, MERKES, PATRICIA, GOGA

GUTIERES, MERKES I PATRICIA PIJU KAVE

GOGA NOSI FASCIKL SA SVOJIM CV-om

Gutieres i Merkes su s jedne strane stola, Patricia s druge. Svi piju kavu i opušteno čavrljaju. 

Ulazi Goga.

GOGA: Dobar dan, javljam se u vezi posla.

GUTIERES: Dobar dan. Mogu li vidjeti vaš životopis.

Goga mu predaje CV.

Gutieres joj pokaže gdje da sjedne (stolica pored Patricijine) i uzima proučavati njezin CV.

MERKES (Patriciji): I tako, kažete da niste udani?

PATRICIJA (smijuljeći se koketno): Ne još.

MERKES: Još niste pronašli svog princa na bijelom konju?

PATRICIJA: Bila sam udana, sad sam razvedena. Mislila sam daje princ, a ispao je žaba.

MERKES (klimajući glavom, smijuljeći se): Ma ne bojim se ja za vas Patricija, ne bojim se ja za vas.

GUTIERES (i dalje proučavajući Gogin CV): Gospođa Goga…

GOGA: Gospođica.

GUTIERES: Gospođice Goga, vi ste možda i previše kvalificirani za ovo radno mjesto. Mjesto tajnice ljudi s diplomom shvaćaju kao usputnu stanicu na putu do boljeg radnog mjesta. S obzirom da ste na faksu bili najbolji u svojoj klasi, to je problem.

GOGA: Meni ovaj posao ne bi…

MERKES: Goga, imamo još jedan problem… (razmišlja kako da formulira rečenicu)… Recimo to ovako - da je ovo mesnica, a ne modna kuća, i da tražimo mesara, a ne tajnicu, što mislite, bismo li zaposlili vegetarijanca? Može li vegetarijanac biti dobar mesar?

GOGA: Ne znam kakve veze ima mesnica…

MERKES (patronizirajućom ali blagom gestom rukom pokazuje joj da ušuti): Može li čovjek koji radi u automobilskoj industriji smatrati automobil sredstvom za prijevoz od točke A do točke B? Konkretno, mislim na način na koji ste obučeni. Došli ste na razgovor o poslu u modnoj industriji a svojoj odjeći niste posvetili ni trunku pažnje. Takve stvari dovode u pitanje vašu motiviranost. One govore o vašoj površnosti. Kolegica Patricija možda nema fakultet, ali njezina majica (gleda joj u grudi)..

GUTIERES (također gleda u njezine grudi): Njezina majica odražava profinjenost i oko za detalj.

MERKES: Točno! Dodao bih, uz dozu iskričavosti. Fakultet je nešto što može imati svaka šuša. Kao što svatko može pročitati knjigu. Ali ta majica (gleda joj u grudi)…

GUTIERES (gledajući u Patricijine grudi): To je nešto s čim se čovjek rodi.

MERKES (gledajući u Patricijine grudi, zamišljajući da ih dira): Ili se rodi ili se ne rodi.

PATRICIJA: Hvala.

GUTIERES: Patricija, vaše prošlo radno mjesto također je imalo veze s modnom industrijom?

PATRICIJA: Zapravo i nije. Jedno vrijeme sam radila…

GUTIERES (prekida je): Sve se to dade naučiti, Patricija.

GUTIERES (okreće se prema Merkesu): Kolega Merkes, imate li vi još koje pitanje?

MERKES (razmišlja 1,5 sekundi): Ne.

GUTIERES: Drage djevojke, to bi bilo to. (pogleda Patriciju) Javit ćemo vam kad odlučimo. Srdačan pozdrav.

PATRICIJA (sigurna da je dobila posao, veselo): Doviđenja.

GOGA (sigurna da neće dobiti posao, deprimirano): Doviđenja.

NJIH DVIJE IZLAZE, GUTIERES I MARKES OSTAJU

MERKES (pogleda Gutieresa): Misliš li da su prirodne?

GUTIERES: Ne bih se kladio.

MERKES: David će biti zadovoljan.

GUTIERES: Ona druga je totalno profulala dimenziju.

MERKES: Ne znam čemu ih uopće uče na tim fakultetima.

--------

INTERIJER. DIREKTOROVA KANCELARIJA.

DAVID I VIKTOR.

DAVID SE LJULJA U DIREKTORSKOJ FOTELJI KAO DA NI SAM NE VJERUJE DA U NJOJ SJEDI.

VIKTOR (očinski blagonaklono): Teško se priviknuti?

DAVID: Da ti budem iskren stari (razdragano lupi dlanovima po naslonjačima za ruke na stolici) baš i nije.

VIKTOR (zamišljeno):  Lako se čovjek na dobro privikne. Ali sine zapamti, uz veliku moć dolazi i velika odgovornost.

DAVID (u mislima negdje drugdje, odgovara reda radi): Naravno.

ZAZVONI TELEFON. VIKTOR INSTINKTIVNO KRENE PREMA SLUŠALICI, A ONDA SE VRATI. DAVID UKLJUČUJE INTERFON.

MERKES: Davide, Merkes ovdje. Ako imate vremena, našli smo vam novu tajnicu.

DAVID (zainteresirano): Dođite.

OKREĆE SE PREMA VIKTORU.

DAVID: I, kako je u mirovini? Ja uopće ne mogu zamisliti da radiš nešto drugo.

VIKTOR (razmišlja): Znaš, čovjek toliko navikne na stres da mu je čudno kad ga odjednom više nema. Čitam novine i čekam da mi zazvoni mobitel i da mi netko javi neku lošu vijest…(razmišlja) Dani duže traju. Kako se ti snalaziš?

DAVID: Mislim da je ova kolekcija u Esplanadi prošla sasvim dobro. Bilo je manjih problema, ali… Što ti misliš, jesam li ti dobar nasljednik?

VIKTOR: Prerano je za neku objektivnu procjenu, vidiš da se još ni na fotelju nisi navikao. Ali da ne vjerujem u tebe, ne bi ti sad sjedio u toj fotelji.

ČUJE SE KUCANJE NA VRATIMA, A ONDA ULAZE MERKES I GUTIERES. GUTIERES NOSI CV-ove.

MERKES (Davidu, ko buraz burazu, ne kužeći da je u kancelariji i Viktor): Stari, našli smo ti tajnicu ono (pokret prstima prema ustima koji označava ukusno jelo)… Prava bombona!

MERKES (Vidi direktora, nesvjesno se nakloni, posramljeno): Oh, gospodine direktore, i vi ste ovdje. Poštovanje.

VIKTOR (ustaje): Samo vi dečki radite, ja sam upravo na odlasku.

MERKES I GUTIERES GLEDAJU ZA VIKTOROM KOJI IZLAZI IZ KANCELARIJE.

MERKES (Davidu, uzbuđeno): Gle, znam da nemaš vremena pa da ne duljim. Prijavile su se samo dvije ribe, od toga je jedna ružna i štreber, a drugu (pravi grimasu tipa opa bato)… Drugu trebaš vidjeti. Samo ću ti to reći.

GUTIERES (također uzbuđeno): Ovo je ono što mi u ejđaru (HR) zovemo (pokazuje navodnike prstima, dakle, naglašava) "čista situacija."

DAVID: Dečki, polako… Dišite... Ja trebam tajnicu, jel tako? Nekog tko će me rasteretiti.

MERKES (namiguje): Šefe, vjerujte, ako vas ona ne rastereti, neće nitko.

DAVID: Ne mislim na takvu vrstu rasterećenja, okej? Ne znam jesam li bio dovoljno jasan kad sam vam rekao da trebam tajnicu, jer mislio sam na osobu koja će obavljati posao tajnice, a ne na nekakvu… orijentalnu masažerku!  (Gutieresu): Daj mi te CV-ove i odlazite, imam posla.

GUTIERES I MERKES POSRAMLJENO IZLAZE NA HODNIK.

---

EKSTERIJER. HODNIK.

GUTIERES, MERKES

GUTIERES: Vidiš kako vlast kvari ljude.

MERKES: Daj čovjeku moć i vidjet ćeš kakav je ustvari.

---

INTERIJER. KUĆA GOGINIH RODITELJA.

TOMO, MIRA, GOGA.

TOMO U DNEVNOM BORAVKU ČITA NOVINE RAZVALJEN NA NASLONJAČU. MIRA JE U KUHINJI, KUHA RUČAK. NE VIDIMO JE.

VIDIMO TOMU.

MIRA (čuje se njezin glas iz kuhinje): Tomo složi stol.

TOMO (čita i dalje): Ti ga složi.

MIRA (čuje se glas iz kuhinje, malo glasniji): Tomo nemam sto ruku, složi stol!

TOMO (čita i dalje, kaže tiho): Jašta ću ti ga ja slagat. (bosanski, izgovara se: jaštaćut' ga ja slagat')

GOGA ULAZI U STAN. UMORNIM POKRETOM VJEŠA KAPUT I LAGANIM KORAKOM ULAZI U DNEVNI BORAVAK.

TOMO OSTAVLJA NOVINE I POKAZUJE GOGI DA ŠUTI. NE PRIMJEĆUJE DAJE GOGA DEPRIMIRANA. GOGA SJEDA PORED NJEGA.

MIRA (potpuno bijesna): Tomo složi taj stol ili ćeš ručati na podu!

TOMO (potpuno radostan jer je razbjesnio Miru): Moja Gogili, sine moj, nema žene do tvoje mame! Njoj sve kroz oči vidiš. Sjećam se, ima već preko trideset godina, uniđem ja u ambulantu, kad ono, ona…

GOGA (koluta očima): Stoji tamo suncem okupana, tata, tu si mi priču već sto puta ispričao.

TOMO (pomalo uvrijeđeno): Pa nije baš da sam toliko puta…

GOGA:  Stoji tamo suncem okupana i sve joj iz očiju vidiš koliko je zabrinuta zbog tvoje ruke, a tebi na ruci rana kao da ju je čvorak malo čvaknuo, tata to si mi ispričao već tisuću puta.

TOMO (zabrinuto): E jest nam neko danas loše volje… Pa šta je to bilo? Tko mi je kćer jedinicu naživcirao, da ga ja vidim! (USTAJE)

TOMO (glasno): Neće mi taj zemlje pomirisat kad ga ja ufatim!

MIRA (trči iz kuhinje, okreće se, izvan sebe, na sebi nosi pregaču, u ruci joj kuhača): Šta je bilo, što se događa?

GOGA: Ma ništa… Bila sam na razgovoru za posao. Bila sam sigurna da ću ga dobiti, ali… (poginje glavu prema rukama kao nogometaš kad promaši penal)

TOMO SJEDNE PORED NJE I ZAGRLI JE.

TOMO: Ajde sine, to je samo posao.

GOGA (bijesno pogleda Tomu): SAMO posao?

Goga ustaje s naslonjača.

GOGA: To je SAMO posao? Tata, ovaj put to nije bilo samo jedno u nizu pišljivih kancelarijskih poslova gdje imam veeeeliku priliku donositi kave prezaduženim i preglupim ćelavim direktorima usred krize srednjih godina, ovaj put to je bio DOBAR posao!

TOMO JE GLEDA POTPUNO ZBUNJENO.

MIRA (dodiruje Gogino rame): Gogo, smiri se malo.

GOGA (mirnije): Ovaj posao bi mi stvarno nešto značio. Osjećala sam to. Bila sam sigurna da ću ga dobiti. A oni su me pitali da li bi vegetarijanac bio dobar mesar?!

TOMO (i dalje potpuno zbunjen): Mesar? Pa nije to baš posao za žensku.

GOGA ( nasmijala ju je njegova glupost, bolje je volje): Ma ne tata. Prijavila sam se za … pomoćnicu direktora u modnoj kući Helena.

MIRA: Helena? Zvuči mi poznato… Kao da sam čitala nešto o njima… (odlazi potražiti časopis)

TOMO: Gogili, pusti ti modu, znaš da su tamo samo budale i oni...što se oblače u ženske. Ako oni ne mogu shvatiti koliko si ti pametna i vrijedna, neka im. To je njihov problem, nije tvoj. Ne trebaš gubit živce zbog toga.

MIRA SE VRAĆA NOSEĆI ŽENSKI ČASOPIS.

MIRA: Jest, evo ih reklamiraju se preko duplerice! Vidi, Tomo.

Pruža Tomi časopis.

TOMO (gledajući zabrinuto duplericu ženskog časopisa): Ova bi se lako mogla prehladit.

MIRA (njuši zrak 1,5 sekundu): Nešto smrdi ovdje… Izgorili mi štrukli!

MIRA ODJURI U KUHINJU.

MIRA (čuje se iz kuhinje): Tomo slaži stol!

------

INTERIJER. ZLATARNA.

SILVIJA. PATRICIJA. TRGOVKINJA.

SILVIJA BIRA PRSTENJE.

SILVIJA (uzdiže ruku na kojoj je prsten prema svjetlu da procijeni odgovara joj li, okreće ruku, procjenjuje): Ma jooooj, kad su svi lijepi…

PATRICIJA (šapne Silviji): Pitaj ih jel imaju popust na količinu.

Smiju se.

I trgovkinja se ljubazno smije iako joj idu na živce jer su već jako dugo u toj zlatarni.

Silvija stavlja prsten na hrpicu prstenja s desne strane.

SILVIJA (prodavačici): Na koliko smo suzili izbor?

TRGOVKINJA: Na sedam.

PATRICIJA: Daj ti odaberi sebi jedan a vi meni zamojte ostatak.

Opet smijeh. Očito je da dame obožavaju shopping.

SILVIJA (isprobava novi prsten, pita nehajno): Patricija, mogu li muškarci biti vjerni?

PATRICIJA: Misliš na Davida?

SILVIJA: Pitam općenito.

PATRICIJA: U nekim situacijama mogu.

SILVIJA: U kakvim?

PATRICIJA: Pa recimo na pustom otoku. Ili u svemiru. To je jače od njih, njima je taj nagon u genima.

SILVIJA: Nagon?

PATRICIJA: Nagon za prosipanjem sjemena draga. Njih treba držati na kratkoj uzici.

SILVIJA: Da?

Zazvoni Silvijin telefon.

---

INTERIJER. DAVIDOVA KANCELARIJA.

DAVID PREGLEDAVA CV-ove.               

PREGLEDAVAJUĆI IH, NEŠTO MU SINE NA PAMET.

OKREĆE TELEFONSKI BROJ. ZOVE SILVIJU.

DAVID: Dušo…

SILVIJA (razdragano): Medo moj, pa šta će to bit da se ti meni s posla javljaš! Zar se već sad želiš pokazati dobrim suprugom? Ma ne trebaš…

DAVID (pokušava doći do riječi): Dušo…

SILVIJA: Nemoj ti meni dušo, znaš gdje je tvoja duša? Isprobava prsten koji si joj trebao kupiti kad si je zaprosio. Medo smotani zbunjeni, to inače muški trebaju raditi. Ja sad kao neka očajna udavača moram gubiti vrijeme u shoppingu zbog tebe. Ali neka, mogu se i ja malo žrtvovati.

DAVID (nervoznim glasom): Dušo, je li Patricija koja se danas prijavila za mjesto moje tajnica tvoja prijateljica Patricija?

SILVIJA (nasmije se): Ha ha, pa naravno da jest! Je li dobila posao?

DAVID: Silvija, pa kako mi možeš uvaljivati svoje frendice za mjesto moje tajnice? I to tako da mi čak ništa ni ne kažeš o tome?

SILVIJA (više nije razdragana): Davide, pa je to posao tajnice…

DAVID: Svejedno, takve stvari bih trebao saznati od tebe.

SILVIJA: Pa od koga si saznao da se o toj Patriciji radi ako ne od mene? Pa maloprije sam ti rekla.

DAVID: Da, ali morao sam te PITATI je li to ta Patricija.

SILVIJA: Medo, sasvim je normalno da si nervozan prije braka. Svi muškarci se boje braka. Ali ne moraš se iskaljivati na meni.

DAVID: Ne iskaljujem se… (smiruje se)

DAVID (puno mirnije): I, jesi li odabrala prsten?

SILVIJA (ponovo razdragana): Odabrala sam ih SEDAM, Davide.

DAVID: Odaberi najskuplji.

SILVIJA: Kao da to ne znam.

DAVID: Pusa.

SILVIJA: Pusa, medo.

DAVID UZIMA PATRICIJIN CV I PROMATRA GA.

DAVID: E pa ne bude tvojem medi Patricija gledala iznad ramena.

DAVID podrapa Patricijin CV. Uzima Gogin CV. Uzima telefon.

DAVID: Ana Marija, molim vas nazovite kadrovsku službu Kreditne banke Zagreb i pitajte ih je li kod njih radila Goga Prugovečki i jesu li njome bili zadovoljni. Nakon toga nazovite referadu Ekonomskog fakulteta i provjerite njene kvalifikacije. Hvala

Poklopi slušalicu.

DAVID (gledajući Gogin CV): Ovo je predobro da bi bilo istinito.

----

INTERIJER. ZLATARNA.

GOGA, PATRICIJA, PRODAVAČICA.

SILVIJA (zamišljeno): Kratka uzica, kažeš? Zar to njima ne smeta?

PATRICIJA: Pa naravno da im smeta, ali to treba napraviti diskretno. Trik je u tome da oni to ne primijete. To je za njihovo dobro.

SILVIJA: Kao na primjer da se ti zaposliš kao Davidova tajnica?

PATRICIJA: Točno tako!

PATRICIJA (pogleda Gogu ozbiljno): Čekaj… Ti to ozbiljno? Ja ću biti tvoj špijun?

PATRICIJA (razmišlja 1.5 sekundu a onda se nasmije, sviđa joj se ideja): Okej! Ali ako ću biti tvoj špijun, onda iz ovih stopa moramo odabrati sunčane naočale. Špijuni o-ba-ve-zno imaju sunčane naočale. (povlači je za ruku u stilu idemo po naočale)

---

INTERIJER. EKSKLUZIVNI ZAGREBAČKI RESTORAN TIPA BALTAZAR.

DETALJ: Ružine latice na stolu za deset ljudi.

Raspored sjedenja: VIKTOR i MAGDALENA na čelu stola.

S Viktorove desne strane DAVID i SILVIJA. Desno od SILVIJE je DANIJEL.

S druge strane su MARKO i LEON.

VIKTOR (diže se i drži govor): Iako vam više nisam šef, dopustite mi da zadržim privilegiju držanja dugačkih i dosadnih govora.

(ulizivački smijeh okupljenih)

VIKTOR: David nije došao na čelno mjesto ovog poduzeća zato što je moj sin, nego zato što su dioničari donijeli takvu odluku. Govorim vam to zato da ne dolazite meni plakati ako David napravi nešto krivo.

(smrtna tišina)

VIKTOR (stavljajući ruku na Davidovo rame): Šalim se, naravno.

(ulizivački smijeh okupljenih)

DANIJEL (kiselo se smije i plješće): Dioničari, da. Moja mala seka dioničarka. Baš ti hvala.

SILVIJA (tiho): Molim te nemoj mi pokvariti večer.

VIKTOR: Ali nećemo kvariti ovu prekrasnu večeru dosadnim razgovorima o poslu. Ovdje smo jer moj sin želi podijeliti jednu važnu vijest sa vama. Davide…

DAVID (diže se): Hvala tata. Pošto ja ne znam držati dugačke i dosadne govore, bit ću kratak - Silvija i ja smo se zaručili.

Trenutak čuđenja, a potom pljesak. Svi čestitaju Davidu i Silviji. Danijel ne čestita Davidu.

DANIJEL (Silviji, prezrivo, tiho): Znači, tako je dobio tvoj glas. Kakav je to igrač.

SILVIJA (tiho): Danijel! Kako možeš biti takav!

DANIJEL: Kako si ti naivna.

MARKO (čestita Davidu): Čuj, koliko se mi ono znamo? Jedno pola života, barem mi se tako čini. Ali ovo… E pa stvarno si me iznenadio!

DAVID: Ugodno ili neugodno?

MARKO: Pa… Ma neka ti je sa srećom, prijatelju dragi! (zagrli ga)

----

INTERIJER. AUTOMOBIL.

DAVID VOZI, SILVIJA SUVOZAČ.

SILVIJA (gleda zaručnički prsten): Patricija mi ga je pomogla odabrati.  Ona je prilično sposobna.

DAVID: Pa da, treba znati odabrati prsten. Velik je to posao.

SILVIJA: Ako je tako lako, zašto ga ti nisi odabrao?

DAVID: Nemam ja vremena za te pizdarije.

SILVIJA: Pravi si romantik! Nego, ja sam rekla Patriciji da je dobila posao.

DAVID: Šta si joj rekla?

SILVIJA: Pa rekla mi je da su bile ona i još neka ružna, pa sam mislila… Uostalom, prijateljica mi je.

DAVID: Ta ružna je bila najbolji student u svojoj klasi i radila je u banci. A što je Patricija radila do sada osim što je izgledala lijepo?

SILVIJA: Davide, ti si na čelu modne kompanije. Ne možeš imati tajnicu koja je ružna. To se kosi s načelima modne industrije.

DAVID: Mora da se šališ…

SILVIJA: Ja sam savršeno ozbiljna. Trebao si vidjeti Patriciju danas. Ona se stvarno kuži u modu. Mislim da bi ti bila od velike pomoći. Moraš imati pored sebe nekoga tko razumije modne detalje. Danas kad sam birala prstenje završila sam na tri meni potpuno ista! Da nije bilo nje, vjeruj mi, ne bih ga uspjela odabrati. Ona ti treba.

DAVID: Okej, okej, pojma nema o čemu govoriš, ali u redu. Jel imam uopće izbora?

SILVIJA (umiljato): Ako ne želiš da prekinemo zaruke, imaš.

DAVID: Ali i onu drugu curu ću pozvati na još jedan razgovor.

SILVIJA (gadljivo): Onu ružnu?

DAVID (primajući je za koljeno): Nije Bog svima bio široke ruke kad je dijelio ljepotu.

SILVIJA (stavlja svoju ruku na njegovu): Još uvijek sam ti lijepa?

DAVID: U svakom slučaju ljepša si od svog ružnog brata.

SILVIJA: On baš i nije oduševljen time što sam glasovala za mene.

DAVID: On je jednostavno takav.

SILVIJA: On je moj brat.

-----

GOGINA KUĆA. GOGA GLEDA TV.

ZVONI JOJ MOBITEL.

GOGA: Nikola?... Ma ništa, bezveze si držao fige…Ma znam… To mi je i tata rekao…Da, ali baš sam imala neki osjećaj…Pričekaj, imam drugu liniju…Halo… Ja sam…U koliko sati? U deset sati… Zapamtit ću...Hvala vam…Doviđenja…Halo, Nikola?... Upravo su me pozvali na drugi razgovor! Možda ipak bude nešto! Čujemo se, bok bok.

GOGA (radosno viče roditeljima): Zvali su me na novi razogovor!

MIRA (izlazi iz kuhinje): Ma boga ti!

Prije par mjeseci javio sam se na zanimljiv oglas:

Tražimo mlade, zgodne i visoke statiste s glumačkim umijećem.

Nisam to učinio zbog novaca, jer se u Hrvatskoj sasvim lako može živjeti od pisanja, pogotovo ako imaš milijun kuna u dionicama.

Prijavio sam se izazova radi.

Bilo nas je stotinjak. Ja sam pripremio nešto Gundulića i Ujevića.

Par dana kasnije dobio sam obavijest - štovani, prošli ste na audiciji. Javite se tu i tu. Javio sam se, i uskoro sam bio na Plesu, u društvu Roberta Knjaza, Ivanke Mazurkijevič i dvojice vrhunskih snimatelja.

Deset sati kasnije bili smo u Bangkoku na snimanju Koledžice. Prvih par poradi upoznavanja ekipe bio sam službeni nosač tobrica Ivanke Mazurkijevič. Ivanka Mazurkijevič ima pet torbica, od kojih obavezno nosi tri. Ugura ih ko babuške jednu u drugu. Primijetio sam jednu stvar kod Ivanke - Ivanka ne može ići ravno. Ima taj poremećaj, objašnjavala mi je poslije. Čim vidi štand, skrene. Nije bitno jel kamera uključena, ona jednostavno skrene i cjenka se s Tajlanđanima. I dobro se cjenka.

Trećeg dana sam osvojio povjerenje ekipe i dobio svoju prvu ulogu. Glumio sam ptičji šupak. Naizgled nezahtjevna uloga, međutim, nisam se imao kome obratiti za savjet. Zvao sam Filipa Šovagovića I Ivu Gregurevića, ali nijedan mi nije mogao pomoći savjetom. Odlučio sam se pouzdati u sebe. Rezultate moje glume moći ćete vidjeti danas na Knjazovom ramenu.

Uslijedio je vrhunac moje netom započete glumačke karijere. Knjaz mi je prišao, pun vjere u očima, vjere u mene, vjere u Bijelovar, vjere u Boga, i rekao: - Ti ćeš biti anonimni njemački turist.

Ja sam visok 198 centimetara, težak sam 85 kilograma i nemam ni trunke sala. Ali za potrebe ove uloge morao sam se smanjiti na 178 cm i ostati jednake težine, a svoju mišićnu masu morao sam prebaciti oko struka i pretvoriti u salo. Što je najgore, za sve to imao sam dvije minute. Što da kažem, nije bilo lako. Ali uspio sam.

Ostao je još jedan problem - ne znam njemački. Ali Ivanka je živjela u Njemačkoj, mislim da je i tamo rođena, pa mi je dala par brzih savjeta. Podijelit ću ih s vama:

Ja na njemačkom znači da, a Nein (izgovara se najn) znači ne.

Pravom glumcu više od toga ni ne treba. Pravi glumac s dvije riječi može ispričati bilo čiji život. Rezultate toga moći ćete gledati večeras u Koledžici. Predložio sam Knjazu da mi zamagli facu jer sam u Hrvatskoj popularniji i od Vlatke Pokos, pa bi gledatelji shvatili da je anonimni njemački turist ustvari najpriznatiji hrvatski pisac. Pristao je.

Što reći o Bangkoku? Kurve su tamo na svakom ćošku, najstarija od njih izgleda kao da ima 14, a najružnija izgleda kao Aleksandra Grbić. Posvude su kurve, morska hrana i slike od Kralja. Tajlanđani su prava raja, pristupačni, dobrohotni i uvijek nasmiješeni. Stalno se klanjaju i puštaju preko reda u wc. Pivo tamo košta kao u Zagrebu, ali žestica je jeftina. Red Bull je posebno jeftin, originalni Red Bull u birtiji košta 4,5 kune.

I odijela su jeftina. Tamo je Armani na svakom ćošku. I to pravi Armani, Mamboo Armani, a ne onaj lažac, jebivjetar i folirant. Mislim, taj naš Armani je Talijan, a ne Indijac, meni je to oduvijek bilo sumnjivo.

I za kraj, usred moje glumačke karijere javlja mi se netko iz Večernjaka da sam upao u finale za najbolju priču. Reko ne mogu pričat, u Bangkoku sam, pojest će mi sve novce. Okej, kaže ona, pošalji nam biografiju. Ja odnekud iznađog biografiju, ali bila je stara, pa sam zaboravio nadopisati da mi je izdalo knjigu. Tek kasnije sam se sjetio da bi to moglo biti važno u biografiji pisca. Umjesto toga, oni su stavili:

Bjelovarac I. Kokoruš u vrijeme druženja finalista u Večernjaku bio je – u Bangkoku!

Želja da upozna nove krajeve djelić je Kokoruševe znatiželje i svestranosti.

Ja nikad nisam imao želju za upoznavanjem novih krajeva. Boli me kurac za nove krajeve. Što se novih krajeva tiče, da netko baci atomsku bombu na njih ja bih i dalje sjedio u fotelji i gledao teve, koliko mi je stalo do novih krajeva.

A sad svi misle da ja želim upoznavati nove krajeve. Zovu me svjetski putnici, evo maloprije sam skinuo pijanog Malnara s telefona, hoće da idem s njim u Indiju, jer volim upoznavati nove krajeve.

Veličan me prije par dana pitao hoću li s njim do Pakistana. Seve me zvala u Milano. Nevojerojano kakav je utjecaj medija. Potpuno kužim Pokosicu i Radeljaka.

I da velim još za kraj, dok se kod mene polako okupljaju rodbina, prijatelji, poznanici i prolaznici, da je Knjaz jedan pravi dasa na kakvog čitava Hrvatska može biti ponosna. Čovjek je toliko dobar da sam pomisio da je iz Bijelovara.

Eh, i da ne zaboravim spomenuti, igrom slučaja moj mlađi buraz je domaćin emisije. Slava teško zaobilazi braću Kokoruš, rekla mi je to jednom Ciganka koja mi je gatala.