Plodovi zemlje

Gazda Miro jednog dana shvatio je da će i u Konjicu biti sranja, pa je pokupio sve stvari i otišao u Hrvatsku. Mlad čovjek, visok, plećat, donje čeljusti izbočene kao u bulldoga, pa ipak, nježnih ruku i topla pogleda. U njemu kao da su istovremeno živjeli i pjesnik i drvosječa. Nije imao niti žene niti djece, pa mu je bilo relativno lako raskrstiti sa životom kojeg je imao u Konjicu.

Preselio se u Donje moste, selo nedaleko Bijelovara. S ono malo love što je uspio pokupiti našao je neku staćaru i čekao svoj trenutak. Uskoro je pomoću svojih vrijednih ruku došao do kapitala i otvorio seosku birtiju. Nazvao ju je, primjereno vremenima, Croatia.

Svakakav seoski ološ zalazio je tamo, ali njegova bosanska duša odavno je bila isklesana grubostima. Cijenio je svakog svog gosta, pa su s vremenom i oni počeli cijeniti njega. Bilo je tuča, bilo je razbijanja, bilo je izbacivanja, ali nije Miro ni očekivao da će ga u Donjim mostima čekati lagodan život.

Ja sam u to vrijeme iznajmljivao stolne nogomete. Miro je poželio jedan. Nek se selo bavi sportom, rekao je.

Jedne nedjelje došao sam isprazniti nogomet, prebrojati žetone i napraviti obračun. Bilo je podne, selo je bilo mirno. U Croatiji, za šankom je stajao omanji čovjek, niska rasta, mršavac, stalno u pokretu, iako mamuran. Miro je prao čaše i razgovarao s njim. Kao medvjed koji razgovara sa štakorom. Da je htio, mogao ga je pretvoriti u palačinku. Ali Miro nije bio takav.

- Miro, ti znaš da ja brzo planem., rekao je Štakor.

- Gledaj, ja ti ne bih htio popovati, ali svatko od nas brzo plane. To nije izgovor za ono što si napravio.

- To što sam ja napravio i ti bi napravio da si bio na mom mjestu. Ja sam tek danas došao sebi.

- Stanko, otjerao si mi pola gostiju, to nije u redu. Ja sam danas u minusu, a vikend je prošo.

- Miro... Ti znaš da je meni žao. Ja ću ti platiti svu štetu. Evo, ne tražim nikakve pare za jučer.

- Ne radi se o parama, radi se o imidžu. Tko će meni doći ove subote na zabavu, evo, ti meni reci, tko je toliko blesav da ponovo dođe? Pa nije valjda običaj ovdje da klavijaturist tuče goste, jebogati.

- Ja ću tebi reći onako kako sam ja vidio, pa ti ocijeni. Ona ga je gledala cijelo vrijeme. Svaku pjesmu koju je pjevala njemu je pjevala u oči. Zavodila ga je, vidjelo se.

- Kako si ti to vidio kad si bio iza nje?

- Vidio sam njega. Ja znam kakva je Suzana kurva, znam kad mi želi napakostiti. I onda, kad su otišli zajedno na wc, ja više nisam mogao trpjeti. Puko sam, samo sam žuto vidio pred očima. Ne mogu joj pustiti da se tako pred svima ponaša.

- Ama Stanko, ona je sama otišla u taj wc, a ti si krenuo za njom. Ja vidio, bio sam evo na istom ovom mjestu.

- Ma nije.

- Ma jest, otišao si tamo, derao se iz wc-a, izbacio ju van, istukao si ju pred svima, otišla uplakana.

- Nisam ju baš istukao, zavalio sam joj par šamara. Više zbog drugih, da ne pomisle da nešto sa mnom ne valja.

- A što si ostale tuk'o?

- Pa znaš kako je kad jednom krene. Nisam imao izbora. Sjebala mi kurva život. Još ako zbog nje ostanem bez ove gaže... Ti znaš da sam ja dobar čovjek.

- Ja ti ne želim popovati, ali ti bi trebao manje pit. Ne znaš ti to kontrolirat, ne znaš stat.

- Ne znam uvijek, ali to ne znači da ne znam nikad.

- Ajde, nek ti bude.

Slušao sam taj razgovor iz prikrajka i nikako nisam mogao shvatiti zašto Miro nije njime obrisao pod. Zanesen njihovim razgovorom, potpuno sam zaboravio na stolni. Na žalost, shvatio sam da sam ponesao krive ključeve. Moj put je, ako zanemarimo dijalog koji su vodili, bio potpuno suvišan. Morao sam se vratiti po ključeve. Kad sam to rekao Miri, zamolio me da krenemo zajedno, jer je imao nešto za obaviti u Bijelovaru. Pristao sam.

- Znaš, imam ovu Croatiju već preko godinu dana. Ja ne razumijem te ljude. Sve ti je to... Ljudi su govna, Bog nek mi oprosti. Vidiš ti Stanka, ugovorim mu gažu, a on dođe i razbije mi pola birtije. I još sljedeći dan dođe i pije pivo kao da se ništa nije dogodilo.  I ne možeš ti njemu ništa objasnit. To je njemu sve normalno.

- Šta ćeš, Miro...

- Prije bih ja, reče Miro pokazujući na neko stablo, ovo drvo natjero da piša u školjku nego njih. To je sve ološ, to je nekulturno. Šta on zna koliko sam ja krvi ispišo da otvorim Croatiju, koliko sam radio? Nema on pojma. Pišaju gdje stignu, ja ti kažem.

Vidi ovo oko nas, pogledaj kako je lijepo. Sve je to Bog stvorio. Štale, krave, livade... A oni svejedno pišaju gdje stignu. Vjeruješ li ti u Boga?

- Pa gledaj, Miro, ako ćemo iskreno, ne vjerujem baš.

Taj odgovor zbunio je Miru.

- Pa dobro... Ima i takvih... Ne vjeruješ, kažeš? Kako ne vjeruješ? Ne razumijem te.

- Jebiga, Miro, ne vjerujem.

- Pa tko je onda stvorio ove livade, ovo drveće? Kako ne vjeruješ u Boga? Pa jel barem ideš u crkvu?

- Šta ću u crkvi kad ne vjerujem u Boga?

- E jesi i ti neki čudan. Jel ne vidiš kako sve ovo izgleda lijepo, to je samo Bog mogao da stvori.

- Pa jest, lijepo je.

- Lijepo je, lijepo, nego šta da je lijepo. Još da mi ih je natjerat da pišaju u školjku, još bi bilo ljepše. A ti ne vjeruješ, kažeš? Ma dobro, ajde, ima i takvih. Ma dobar si ti. Ali, nemoj misliti da ti popujem, ali trebao bi vjerovati u Boga.

Etabilirani pisci skloniji su od bilo koga drugoga mladim jedajima poručivati Velike istine. Jedna od Najvećih istina, Istina kojom će vam u svakoj prilici obradovati Ferić, Tomić, Popović i Koščec glasi:

Nema inspiracije!

Nema inspiracije, mladi jedaje, inspiracija je sranje, bajka koju su lijeni izmislili, pisanje je posao poput svakog drugog, onaj tko se pouzda u inspiraciju kao da se pouzdao u vjernost žene koju je u srednjoj školi izjebao čitav fudbalski tim. Piši svaki dan, stječi rutinu, radi na stilu, u mislim crtaj slike, reži riječi, gazi ih ko žohare (by Danilo Kiš), i radi, radi, radi na svom daru.

Kako se oni samozavaravaju. Kako međusobno tapšajuć se pletu svoje laži u istinu. Jer, ako je inspiracija onaj trenutak u kojem Bog govori kroz nas, onda reći da inspiracija ne postoji ne znači ništa drugo nego poistovjetiti se s Bogom. Samim tim, odbaciti ga. Pouzdati se u svoju maštu, u svoj dar, postati control freak koji je podjednako sposoban napisati nešto u cik zore, ili za vrijeme gableca, ili prije počinka... U kancelariji, na plaži, u parku...

Uvijek imati nešto za napisati, uvijek imati građe.

Postati poput Radakovića ili poput Jergovića, kojima više nije problem napisati deset kartica u mahu i prepustiti uredništvu da ih skrati na četiri.

Reći da inspiracija ne postoji jednako je kao i reći da ne postoje tulumi. A tulumi uvijek postoje, njihov broj je konstanta.

A onog dana kad pomisliš da tulumi ne postoje, to samo znači da te više nitko na njih ne poziva.

Kao mali obožavao sam slušati hrvatski radio treći program, pogotovo kad su bile radio drame. Bio sam ružan, debeo i glup klinac i morao sam nositi krmenadlu oko vrata da bi se psi igrali sa mnom, zato sam više volio ostajati doma i slušati radio drame. Kasnije sam upisao komparatistiku i završio s izvrsnim. Sad radim kao književni kritičar, a u slobodno vrijeme pišem i snimam radio drame.

Moja posljednja radio drama, ova koju Vam poklanjam za Dan mladosti, između ostalog govori o sukobu individualca i kolektiva, o tome kako ljubav ponekad nije dovoljno jaka da se čovjek uzdigne iznad svojeg društva, o tome kako se nedovoljno borimo za sebe, za svoje snove.

Ako ste i vi ružni, debeli i glupi, a jeste, jer inače ne biste čitali moj blog nego biste jebali, priuštite si 17 minuta moje posljednje radio drame koju nisu htjeli otkupiti u HR radio 3, Narodni radio i Radio Čazma... A znate zašto?

Zato što je JEBENO LOŠA!

Ovo je drama koja će promijeniti žanr!
New Yorker

Epohalno djelo koje će vas natjerati da preispitate same temelje egzistencije!
Zarez

Lebowski u najboljem izdanju!
Jagna Pogačnik

Da sam malo mlađi, udao bih se za njega!Miljenko Jergović

Šta bi dao da sam na njegovom mjestu
Ante Tomić

Velika je čast kad učenik nadmaši učitelja
Zoran Ferić

Otišao je do pakla, a vratio se još bolji
Mik Đeger

Digao sam se iz groba samo da ga poslušam
Đon Lenon

Drama je velika 5.8 MB, a skinite je desnim klikom na www.mojblog.hr/download/001_mirjana2.mp3 .
Traje 17 minuta. Ima par gafova. Svaka čast onome tko je posluša do kraja.

Ovo pitanje obično mi postave u nedjelju u jedan ujutro, kad više ne mogu pričati. Onda dignem prst... I šutim. Klimam glavom, kao, bit će, bit će. U zimu sam govorio da će biti na proljeće, u proljeće na ljeto, kad dođe ljeto bit će u jesen i tako to.

Trenutno je polovica zbirke dovršena, a druga polovica bi trebala ići brže. Umjesto prvotnih četdesetak priča, odlučili smo uvrstiti dvadesetak najboljih. Ili da kažem najdražih. A kad sve bude dovršeno, nadam se da će neće izgubiti u sebi onaj feeling koji sam imao pišući ih.

Cijena bi trebala biti 69 kuna. Mnogo s obzirom na kiosk izdanja, ali ipak manje od standardnih stotinjak kuna, koliko na žalost koštaju takve zbirke u Hrvata.

Kao neki krajnji rok uzimam ovaj Božić. Zašto ne biste poklonili svojem mužu ili djevojci zbirku priča gdje imate i silovanje na groblju, i analno silovanje u braku, fizičko nasilje nad ženama, homoseksualni neuspjeli oralni seks, bacanje žena u more, snimanje jebačine žene s umjetnim okom... A sve to na jedan opušten i duhovit način, kako spada.

Da barem u svojoj mašti proživimo sve što smo željeli raditi sa ženama, a nisu nam dali.

Subota je. Ribič kaže ženi da odlazi na pecanje. Ustvari, ode u birtiju i loče od jutra.

Navečer ga zove žena na mobitel. On izađe iz birtije i govori da se sadržao na pecanju. Žena kaže: Mene si našao lagati, pička ti materina, zar misliš da ne čujem automobile da prolaze?!

On odgovara: Pa glupačo jedna glupa, pecam ispod mosta.

Sjedimo sinoć u bašči kod prijatelja, cugamo vino, tamanimo piletinu... Severina ovo, Severina ono. Eurovizija ovo, eurovizija ono. Ali, mi smo JAČI od toga. Jači smo od Severine i Eurovizije. Preziremo i Seve i Euroviziju.

Kad odjednom, nastupa Severina. A oni najglasniji prezirači iznađu se pred teveom. Glasno navijaju: Hrvatska, Hrvatska!

To je fenomen Eurovizije. Nitko ne gleda Euroviziju. Nitko ne sluša Severinu. Sve je to ispod časti. Mi smo pametniji od toga.

Sljedeći dan na naslovnicama alternativnih medija koji će preuzeti svijet (blogova) eto nam i Eurovizije i Severine. Postaje stvar opće kulture gledati Euroviziju i Severinu. Vodeći hrvatski kolumnisti naširoko će raspredati o Fincima. Ljudi će magistrirati na činjenicama da Severinim pornić nije uspio pobijediti finske metalce. Je li to ultimativni dokaz da je nasilje jače od seksa? Papir od dijamanta? Škare od papira?

Jedan od onih koji nije posustao na zov sirene u obliku Severine rekao je jučer, u pauzi između dva krilca: Znate li da su u Finskoj pobijedili neki maskirani metalci? Eh, zamislite kakvi su tek ostali bili.

E pa, ti isti Finci pobijedili su globalno europski. Zamislimo kakvi su tek ostali bili.

U javnosti je prilično poznat pavlovljev refleks. Uvjetovani refleks. Recimo, kad žene vide lebowskog pokažu mu sise, to je uvjetovani refleks.

Ali postoji još jedan refleks, mnogo manje poznat od pavlovljevog, a zove se Mehmudov refleks.

Stari Mehmud imao je kuću pored željezničke stanice. Bio je čangrizavi udovac čije su ruže stalno trgala djeca, jer se njegov vrt naslanjao na park pored željezničke stanice.

Uskoro je Mehmud počeo stražiriti ispred svoje kuće, i čim bi neko dijete naletjelo, bilo krivo ili ne, Mehmud bi ga udario otvorenim dlanom po potiljku i rekao: Mali, jebo ti ja mater!

To je otišlo toliko daleko da je jednog dana čak i svoje vlastite unuke izudarao, obećavajući im da će jebat vlastitu kćer!

No, jednog dana za željezničku stanicu došao je vlak u kojem je bio partijski sekretar sa svojim djetetom.

Dijete je otišlo popiti vode na pipu koja se nalazila u parku, no, na žalost, na putu se ispriječio Mehmud i opamprčio dijete po glavi uz riječi: Mali, jebo ti ja mater!

Uskoro je Mehmud kao državni neprijatelj završio na Golom otoku, gdje je ubrzo i umro.

Ali u narodu će vječno živjeti Mehmudov refleks.

- Znaš, uletio sam bio u zen fazu prije nekog vremena, kaže mi Ćumur. Mirjana je uzela dijete, vratila se majci, ja sam ostao i bez posla i bez stana. Spavao sam u onom svom renou jedno vrijeme. Odlazio kod Joea na selo, gledao kako hrani kokoške, pio rakiju, žicao pare.

Nakon nekog vremena, Mirjana mi je rekla da se mogu vratiti ako želim. Uz neke njene uvjete. Htjela je da se zaposlim i da prestanem pit. Gle, stari, to ne bi bio ja. Ako ću se ja zaposliti i prestati piti, to više nisam ja, razumiješ? To je neki drugi Ćumur, ne ja. Ja ne volim raditi. Volim novce, to da, ali raditi? Čemu? Kome? Ne volim baš toliko novce da bih se prodao.

Uglavnom, ušao sam u tu zen fazu i nije mi bilo loše. Neki ljudi prestanu razgovarati s tobom, neki nastave...

I sad, kad sam bio u toj zen fazi, idem u Birtiju, i priđe mi neka baba s cekerima.

-Mladiću, koliko je sati?, pita.

A meni žao babe, žao mi je takvih ljudi koji ne kuže da ta dimenzija vremena uopće ne postoji, žao mi je što nemaju svoj zen.

Kažem ja: Baba, ne postoji vrijeme. To je izmišljotina.

I znaš šta se dogodi? Krenula baba za mnom u birtiju. Doživjela je zen. Ostavila cekere pored separea, pili smo cijeli dan.

Spavao sam kod nje par dana, a onda sam zaključio da je dovoljno naučila, pa sam otišao.

Tip i žensko voze se u golfu dvojci, pravac Zagreb-Rijeka, stara cesta. Na radiju sevdalinke, tip ima održavane brkove, smeđi sako i tenisice. Tenisice se ne vide, ali se osjećaju.

Žensko je obučeno po zadnjoj modi, ušminkano, vidi se da je neka urbana i emancipirana. Pogledom govori da ga voli.

U jednom trenutku pita ga: Dragi, mogu li ti ja platiti pola računa za gorivo?

U sljedećem kadru on i dalje vozi, a njen nos je krvav.

Ide špica, velikim slovima preko ekrana, muzika Lalo Schifrin...

BOSANAC

Tako se zove moj sitcom. Bosanac. O razlikama između neke nove emancipirane žene, koja teži Beču, i jednog autentičnog predstavnika ovog područja, strastvenog i tradicionalnog balkanoseksualca.

Svakog normalnog čovjeka, ali i ženu, zanima kako žene funkcioniraju. Zašto nemaju suicidalne porive poput Virginije Wolf, kako preživljavaju dan i tako to.

Odgovor je vrlo jednostavan - žene preživljaju na principu veće glupače. Postojanje veće glupače je glavna utjeha.

Objasnimo to na primjeru:

- Dragi, ja zaista nisam sigurna želim li se useliti kod tebe., kaže žensko i razbije vazu.

Dragi je i dalje skuliran, zna da ima posla sa ženom.

- Gle, draga, uselit ćeš se kod mene i to je to.

- Ali dragi, ja zaista nisam sigurna želim li se useliti kod tebe., ponovi žensko i razbije veš mašinu glavom. To je moj problem. To je problem koji me muči! Morat ću ga riješiti s prijateljicama! Jedino mi one mogu pomoći., kaže žensko i ode na kavu.

Na kavi sretne svoju najbolju frendicu Mirjanu, koja živi sa svojim dečkom. Ispriča joj svoj problem, a Mirjana joj veli:

- Ma joj, kad sam se ja trebala useliti kod Darka, ja sam... Ma, bolje da ne znaš...

- ŠTA ŠTA ŠTA?!?!?!!!

- Ja sam se otrovala tabletama, skoro sam umrla.

- Zbog toga?!

- Zbog toga, da. A i malo me bolilo koljeno.

- Hvala ti, Mirjana, pomogla si mi.

Dakle, one ne rješavaju problem, one nikad ne riješe problem, one samo odaberu frendicu koja je isti taj problem još dodatno uveličala. To je osnovni princip po kojem funkcioniraju žene, princip veće glupače.

Ponekad i Doktori imaju loš dan. Ponekad se stvarnost rascijepi, obično u sumrak, i nađemo se u jednoj fantazmagoričnoj (šta uopće znači ta riječ?) dimenziji u kojoj žene zajebavaju Doktore.

Taj procjep zadnji put se dogodio na snimanju znanstveno-fantastične emisije Tipični muški, tipične ženske, gdje su me zbog nedostatka kadra pozvali da glumim stručnjaka za muško-ženske odnose zajedno s profesoricom Aleksandrom Mindoljević-Drakulić, čija me osobnost fascinirala i kao što ćemo vidjeti iz ovog teksta, ostavila potpuno razoružanim...

Dakle, kako su u emisiji TMTŽ selebritiz toliko slavni da obično nemamo pojma kako se tko zove, onda uvijek žicamo nekog iz produkcije kemijsku i komad papira da im zapišemo imena. (da se razumijemo, ja sam toliko slavan da sam na porti govorio da sam došao počistiti studio prije snimanja da bi se uvukao unutra)

I sad, u zadnjoj emisiji veli meni Aleksandra da je donesla olovku. Rekoh, super, ajd mi daj da zapišemo imena. Nema problema, evo.

I da mi gumenu olovku.

E sad, jebemu, mislim si ja kakvih sve čudnih olovaka ima na svijetu, a i ona je žensko pa voli valjda takve điđa-miđe, i uzmem olovku i počnem pisati. Kad ono, ne piše olovka!

Rekoh Aca, ne piše ti ova olovka, šta si mi to dala? Kaže ona sasvim ozbiljnim glasom: Piše, piše, samo trebaš stisnuti jače.
A dobro, ako tako kažeš...

Stisnem ja jače, kad ono, ne piše olovka. Mislim, gumena je olovka, kužim ja to sve, ali svakakve olovke rade danas, od gume, od blata, olovke koje ti parkiraju auto...

I kazem joj ja opet: Pa daj, ne piše ti ta olovka, netko te zajebo.
Veli ona meni sasvim ozbiljnim glasom: Pa joj, kako ti ne znaš pisati s tim olovkama, ne držiš je kako treba.
Ajde ti onda piši, velim ja.
Ma ne, moras sam naučiti.
Aj dobro.

I opet ja probam pisati gumenom olovkom. Vec treći put.

I tek se onda počela smijati! TEK ONDA!!!!
Triput me zajebala!!!

Vi žene, jebote, samo čekate nekog naivca! Ne treba ženama vjerovati nikako!!!!!

Cijelo djetinjstvo i odrastanje provedem u Bijelovaru, gdje nitko ne vjeruje ženama, od svoje šeste ne vjerujem ženama, svi su me to naučili, roditelji, škola, društvo, Čehov...

I sve to padne u vodu pred običnim šarmom... Nitko te ne može pripremiti na žene, NITKO!!!!

Darko i Ana bili su zajedno još od sedmog razreda osnovne škole. Sjedili su u istoj klupi. Darko je Ani nosio torbu do kuće, a Ana je Darku pomagala kad je trebalo naučiti pjesmicu napamet. Često su se, zajedno sa svojim društvom, na obližnjoj livadi igrali svatova.

Za divno čudo, njihova veza preživjela je čak i pubertetsko doba, doba istraživanja i eksperimentiranja. Stalno su bili skupa, kao u kakvoj dosadnoj bajci. Nakon srednje škole Ana je upisala komparativnu književnost, dok se Darko bacio u poduzetničke vode. Osnovao je poduzeće koje je jako dobro poslovalo, i uskoro je kupio stan. Ana se doselila već sljedećeg jutra. Izvrsno su raspodijelili kućanske poslove: Darko je prao suđe, Ana ga je brisala. Ana je stavljala veš u mašinu, Darko ga je vadio. Oboje su bili skromni, i nisu se previše zamarali onime što je moglo biti. Možda je negdje postojala neka bolja žena za Darka, ali Darka ona nije zanimala. Možda je negdje u blizini postojao veći princ od Darka, ali to je uvijek tako u životu, mislila je Ana. Njihov život bio je toliko sretan da ga je nezahvalno opisivati. Ona početna zaljubljenost nikako nije hlapila. Njihova najduža svađa trajala je desetak minuta, kad su se jedne nedjelje sporječkali oko njenih novih (po Darkovom mišljenju) preskupih cipela. Završilo je tako što su oboje dugo plakali i ispričavali se jedno drugom sljedećih mjesec dana, bilo riječju, bilo poklonima. Darko ju je zaprosio u DM-u. Zaručnički prsten postavio je iza reda tampona. Sve je potanko dogovorio s prodavačicama. Svi su pljeskali, a Ana i Darko plakali su od sreće. Vjenčali su se na onoj istoj livadi gdje su se vjenčavali kao djeca. Ubrzo nakon toga, Ana je diplomirala s izvrsnim i za divno čudo, ni pola godine kasnije zaposlila se na neodređeno u jednoj osnovnoj školi.

 Međutim, idilu je naglo prekinula jedna obična posjeta. Tihana, Anina prijateljica s faksa, došla im je jednog vikenda u posjetu. Kako je ona bila iz Dubrovnika, a Darko i Ana živjeli su Zagrebu, tih par noći prespavala je kod njih.  Darko se Tihani izuzetno svidio, a ona nije propuštala šansu da mu to da do znanja. Zavodila ga je pogledom,  dodirivala u prolazu, primala njegove ruke i ramena, pomicala suknju, isticala dekolte... Ali Darko je ostao 'ladan k'o špricer. Zaluđen svojom ljubavlju prema Ani, ništa nije ni primijetio. Mogla je Tihana i gola paradirati po stanu, a Darko bi mi mislio da ona to radi zato što joj je strašno vruće. Međutim, Ana je primijetila. I nije joj bilo drago! Kako bi joj i moglo biti drago kad njena najbolja prijateljica paradira po njenom stanu i zavodi njenog muškarca? Ana je bila dobar domaćin, i nijednom svojom gestom nije pokazali Tihani da zna što se događa. Ali nakon što je Tihana otišla, Ana je presrela Darka u kuhinji i postavila pitanje koje će se ispostaviti kobnim: "Reci mi iskreno, bi li ti poševio Tihanu?"

Darko je odgovorio: "Pa muško sam, ljubavi, naravno da bih je poševio. Ali neću, jer sam s tobom." Nakon toga štipnuo ju je za obraščić. Ali bilo je kasno. Ana je bila izvan sebe. U njenim očima se pojavila crna mrena sumnje. Koliko god se trudila, nije se mogla pomiriti s tim odgovorom. Još od sedmog razreda, još od igranja svatova na obližnjoj livadi, ona je mislila da je jedina u Darkovom životu. Mislila je da je Darko toliko voli da nikad neće pomisliti ni na jednu drugu. A kamoli da će poželjeti poševiti neku drugu. Dani su prolazili, a ljubav je kopnila. Nije prošlo ni mjesec dana, a Ana se vratila roditeljima. Uzaludno joj je Darko govorio da je ona jedina u njegovom životu, da je nikad nije prevario niti da bi to ikad učinio. Jednostavno, nije prošao taj mali, naizgled benigni test.

Nakon što je otišla, Darku je uzeo podstanara. Više radi toga da ne bude sam, nego zbog stanarine. Više puta pokušavao je pričati s Anom, ali ona je odbijala razgovor i bilo je pitanje trenutka kad će mu na potpis poslati papire za razvod. Na nagovor svog novog cimera, Darko je pokušavao izlaziti s drugim djevojkama. Ali nijedna nije mogla zamijeniti Anu. U njemu je živjelo previše lijepih i toplih uspomena, pa mu se činilo će one nestati ako pusti neku drugu u svoje srce. A nije želio da nestanu. Pokušao se još više posvetiti poslu, ali nikako mu nije uspijevalo popuniti prazninu zbog njenog odlaska.

Jednog jutra Darko se probudio malo ranije. Krenuo je u kupaonicu, ali usput je pogledao u cimerovu sobu. Ono što je vidio bilo je zadnje što je vidio. Cimer je stajao nad tijelom mrtvog čovjeka, držeći pištolj. Darko je stajao ukočen od straha. Bio je laka meta. Bio je i svjedok okrutnog ubojstva. Cimer ga je upucao i pobjegao. Darko je prekasno saznao da je u stan primio dilera.

Umirući, pitao se bi li stvari bile iste da je prešutio Ani svoj odgovor. Da je odgovorio drugačije, ili da uopće nije odgovorio. I tek tada, u trenutku kad je umirao, shvatio je: Ženi nikad ne treba govoriti istinu.

(usput, svratite i do Bestselera)

Evo, pričao sam s jednom neudanom prijateljicom, pa mi je odala taj test. Radi se o sljedećem. Izađe par puta sa frajerom, i ako se sve pokaže u redu, pozove ga na večeru.

Za večeru namjerno napravi splačinu.

Prvi frajer, Davor,  polizao je tanjur i rekao: Prekrasno kuhaš, svaka čast.

Ostavila ga je jer je lažljiv. Ako laže u vezi večere, lagat će i u vezi ostalog.

Sljedeći frajer, Darko, napravio je istu grešku. Kao i Ivo, Ante i Tomo.

A ondaje došao Boris. boris nije pojeo cijelu večeru. Negdje na pola rekao je: A da mi naručimo pizzu, ovo ti i nije baš dobro ispalo.

Njega je ostavila jer je bio previše iskren. Što će joj iskren čovjek, da joj govori da je ostarila?

Generalni vikar Krčke biskupije Ivan Kordić nedavno je u trenucima dokolice pričao s Bogom koji mu je rekao kako se skanjuje kad gleda oskudno odjevene turiste kako plazaju krčkim pripizdinama, te mu je naložio da odmah napiše prosvjedno pismo seoskim poglavarstvima diljem našeg do prije satelitskog doba najvećeg otoka.

Božju mudrost prvi prepoznaše poglavari Vrbnika, idiličnog sela na južnom dijelu otoka, pa su ovih dana polijepili povijesnu jezgricu vjerskim saobraćajnim znakovima u kojima su prekriženi žena u badiću i muškarac u speedo-u. To je naravno, samo naputak čije nepridržavanje neće biti zakonski sankcionirano.

Međutim, Vrbnik je nadaleko poznat po svojoj žlahtini, a očito je da tamošnji svećenici, posebice vikari, ne znaju što da rade sa sobom od silne dokolice. Pa se bojim da se ne okupe u neku pijanu božju bandu koja će iza ćoška sačekivati naivne Čehinje u badićima te ih fizički napasti Biblijom uz pravedne povike: Bog se srami pupka! Pupak je đavolja rabota! Otkriveni pupak je prečica do pakla! Jel ima netko vadičep? Kad se zatvara PZ, jel stignemo po još koju butelju, umori me ovaj božji rad.

A kad naivne Čehinje pobjegnu na plažu, svećenstvo će ih pratiti. Napravit će improvizirani oltar, nalijepit će svoje saobraćajne znakove na njega, od skateboarda uzeti kotačiće, i gurat će vikara Gospojinom ulicom sve do obale. I tamo će im držati propovijedi.

A kad naivne Čehinje odu u svoje šatore i otvore svoje češke paštete i češko mlijeko, glavni vikar će poput krtice iskopati rupicu ispod šatora i postaviti razglas u svaki šator.

Jer nema vikar koga liječiti, malo mu je stado vrbničko, svega par grla broji. Vikar je usamnjen izvan turističke sezone, a kad si sam, đavao dušu obuzme i iskoči kroz usta. Jebo poslovne zone, jebo industrijske zone, jebo turističke zone, sve je to ništa bez vjere.

Kad dolaziš u San Francisko, nosi cvjetić u kosi, a kad dolaziš na Vrbnik, dođi obučen u kožuh, ili ronilačko odijelo. Kad dolaziš u Vrbnik, najbolje je da skreneš lijevo, spustiš se do PZ-a (poljoprivredne zajednice), uzmeš 12 butelja Zlatne žlahtine i odeš negdje, daleko od Boga, skineš se do gola, napiješ se, kupaš i jebeš.

Ti koja imaš nevinije dupe

Koje se razlijeva po tvojim trapericama

I poput vode pronalazi najbrži put do stopala

I poput vode zaprima oblik svega

Dupe koje se saginje kad se ti saginješ i diže kada ti ustaješ

Tvoj dupe, isklesano vjetrom i kišama i bezvrijednim pogledima

Koje čuva tajnu veliku poput života

Daj mi ga!

Daj mi to svoje dupe!

Daj mi to svoje prokleto dupe koje ljubomorno čuvaš za idiote koji nikad nisu napisali nijedan stih!

Nisam lopov, ta neću ga ukrasti, daj mi svoje sebično dupe. Svoje mlado dupe. Kreativno dupe. Oblo dupe. Ogromno dupe.

Dupe, zbog kojeg bih umro.

Kad bi mi se umirati dalo.

Ti, jedina koja ne vidi svoje dupe. Ne znam kako se dižeš ujutro. U čemu nalaziš razlog za životom. Iz čega crpiš sok?

Hvala ti za tvoje dupe. Ti koja imaš nevinije dupe od mojeg.

Pričam nedavno s jednim bračnim parom, i velim im da sam čuo primjere da su žene kad su polagale vozački crtale slovo L na lijevu, i slovo D na desnu ruku. Da bi gospođa komentirala ovako: Isuse, koje su to glupače.

A onda muž odgovori: Pa ti si pala na vozačkom kad ti je onaj tip iz komisije rekao da skreneš lijevo, a ti si skrenula desno.

A veli ona: Ma to je nešto drugo, šta ti znaš.

Eto, to su vam, drugovi i drugarice, žene. Fascinantna bića u kojima stanuje nevjerojatna moć logičkog zaključivanja. Budite dobri prema ženama, pokažite svoj interes za ono što govore, i čut ćete toliko bisera da se možete smijati u sljedećih deset inkarnacija.

U arhivi Ekran priča možete pronaći prošlogodišnjeg pobjednika, priču Ime mi je Davor, autorice Tanje Mravak.

Nedavno sam čuo jednu puno bolju priču, istog naslova. A ide ovako:

Dolazi sin mrtav pijan doma. U hodniku se pogleda u ogledalo, i prijeteći prstom liku iz ogledala promumlja: Mhmhmh.

Odlazi u kuhinju, napravi si sendvič, pojede sendvič, popije malo vode... Ponovo ode u hodnik, stane pred ogledalo, i kaže prijeteći prstom: Mhmhmh.

Odlazi u kupaonicu, dobrano se ispovraća...

Ponovo dolazi do ogledala, i prijeti prstom: Mhmhmh.

Već je jutro, a on još uvijek stojji ispred ogledala. Njegov otac se diže, odlazi u kuhinju, napravi doručak i kaže: Davore, doručak ti je na stolu.

Davor je i dalje ispred ogledala, prijeti prstom. I napokon kaže:

Davore!