Plodovi zemlje

Prije par dana sjedim na terasi biffea Korzo, gdje je pijana konobarica Ivanka nekoć naplaćivala račune držeći se za suncobran. Smještena u centru grada, terasa biffea Korzo jedna je od bjelovarskih znamenitosti, i jedino mjesto u gradu će se smetlari sjediti pored bankara dok u mirnom suživotu jedni deru po pivu, a drugi po makijatima.

Sunce je pošteno grijalo toga dana, izvlačeći ono kornjačarsko iz nas.

Smjestio sam se tako da imam pogled na obližnji DM, žensku crkvu zakamufliranu u trgovinu kozmetičkim džidžamidžama.

Primijetio sam tri klinkice kako ulaze u spornu trgovinu smijući se oko glave kao da će ih unutra dočekati Justin Timberlake, gol i namazan maslinovim uljem.

Izišle su još sretnije, šuškajući malenim vrećicama. Da je meni taki mozak, pomislih, da se svemu veselim. A onda se sjetih da bih i ja rado popio par piva isred trgovine, zbog čega se ne bih smio osjećati nadmoćnim nad ženama.

I dok su mi se misli rojile, prolazilo je vrijeme. Mlade majke vozikale su svoju djecu u Ferrari kolicima, u pratnji ponosnih očeva, pogotovo ako imaju mušku djecu.

Ali kasnije, nije prošlo ni pola sata, vidio sam da se klinkače vraćaju. U polusatnim intervalima obilazile su DM. Ne znam što kupuju unutra, ali čini mi se ili da je ljepilo, ili da je plin za upaljače. Jer ne znam što bi više moglo usrećiti mladež.

U Bijelovaru, poput ostalih provincijskih gradića, svatko o svakome sve zna. Ili je barem nešto načuo. Primjerice, u svoje gimnazijsko vrijeme, euforičan zbog završetka polugodišta, prejako sam gurnuo mimohodna vrata (znate li što su mimohodna vrata? da radite kao komercijalist u pvc stolariji dvije godine znali biste) što je rezultiralo pucanjem 4-16-4 izo stakla (znate li? ma ne znate). Okrvavljenih ruku uputio sam se doma. Stanovao sam u neboderu preko puta. Otprilike dvije minute kasnije silazeći liftom susreo sam dvije školarke. Iako u to vrijeme nije bilo mobitela, već su saznale da je netko razbio stakla na vratima, i već je gradom počela kružiti priča o probisvjetima, bandama i tako to.

Izraz kojim se Bijelovarčanin služi kad opisuje tračeve i izmošljotine glasi. Radio Kapela, zbog toga što je Kapela jedino selo u bijelovarskoj okolici koje je imalo radio.

Nekoć davno, Kapela je bila pojam. Između ostalog, u nedavnom razgovoru s domarom lokalnog lovačkog doma, saznao sam da su tamo jedno vrijeme čak radile i toplice!

Citiram po sjećanju: 

- Znaš li ti da su između tridesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća ovdje radile toplice. Mi ti ovdje imamo dva izvora ljekovite vode. Pa znaš li ti da je Mara Marićeva (zaboravio sam točno ime), još je živa, pitaj je ako ne vjeruješ, ovdje u tačkama dovozila babe u ljekovitu kupku! A nakon tjedan-dva one su ovdje na terasi PLESALE!

Baš je super kad u firmi gdje radiš pišljivih devet sati dnevno daš otkaz, pa se zaposliš kao nounar, a plus moraš odrađivati otkazni rok. Radni dan ti traje četrnaest sati, a negdje pred kraj osjećaš je kao između piramide i hofmana.

Danas me gazda poslao u Zrinski Topolovac da pronađem vijesti.  Pitam u trgovini šta ima, vele ništa. Odem u općinu, zateknem tajnicu. Veli ona da je dobila otkaz i da se sad tuži s načelnikom. Reko, neću pisat sranja u prvom broju, reci ti meni šta ima u općini.

Evo veli, župnik dobio dvije milje kuna da uredi javnu površinu oko crkve. Dvije milje kuna, mislim si, to je mnogo gladnih usta. Spoji ti mene s tim župnikom, kažem. Spoji me.

Riješih pričekati župnika. U međuvremenu popričam s načelnikom. Asfaltira se nekakva cesta. Kaže načelnik da otpušta tajnicu. Znate, politika. Reko znam, al jebeno je da općina ispašta. Jest, jebeno je, potvrdi načelnik. Vijesti ni u panju.

Odem pred crkvu. Unutra se nešto radi, čuješ bušilice. Čekam župnika. Pripizdina, nema signala. Župnik dolazi nakon pola sata. U katrici, obučen u trenirku.

Iz kojih ste vi novina, što vas zanima, koliko imate vremena? 

Bjelovarski list, zanima me jeste li dobili lovu, imam 20 minuta.

Dobro, ja ću vama ispričati par stvari, a vi po vlastitoj savjesti odlučite što ćete objaviti.

Može.

Mnogi se ljudi znate, prema Zrinskom Toplovcu odnose, kako bih rekao, omalovažavajuće. A ovaj kraj pun je povijesti. Evo nedavno smo otkrili rimske ruševine na jednoj njivi. Ja sam osobno skupio keramiku u vrećicu i odnesao u Zagreb... Tu su bili Turci, pa su bili specijalci na konjima vodje gore na Strmoglavu imali vojarnu. Ali ne vojarnu od cigle, nego nekakvu portabl vojarnu, da se mogu svakog časa spustiti među Turke, kad su Turci išli u zulum. A vidite ovo gore? To vam je Turski brijeg. Tamo je najčešće prezime Turčić, znate. To je legenda, ništa nije dovoljno istraženo, ali ovdje su Turci mahom silovali žene, pa kad su žene rodile, susjedi bi govorili - Vidi malog Turčića, otud prezime Turčić. To brdo se zove Turski brijeg.

Mislim, zanimljivo je to što frajer priča, ali di je tu vijest? Njemu je najnovija vijest bila 1564. godine. A mogu ga stavit na fast forward u 2008.

Ovdje je nekad bio velik broj župa, znate, imate crkvu u Križu, imate jednu ovdje, jedna je u...

A onda su došli partizani, a u ovu crkvu su se skrili ustaše i domobrani...

Ovdje je nekad bila austrougarska vojarna...

Ova crkva zidana je, to bi vam moglo biti zanimljivo, triput! Zamislite, ovdje, u ovom zapuštenom mjestu, imamo primjer gotičke arhitekture!

Dva sata! Dva sata je meni ljubezni župnik prepričavao sve što je o tom kraju saznao u zadnjih osam godina, otkako je došao iz Međimurja.

Od tih dva sata ja nemam nijednu vijest. I što je najbolje, čovjek je jako skroman, tako da se nije pristao ni slikati.

Danas sam se nasilno kulturno uzdizao. A nemam srca reći tom entuzijasti da od toga nema vijesti.

Tip bi volio, ako mu mi iz medija možemo ikako pomoći, skupiti brat-bratu deset milja kuna za obnovu tih crkava. Ne kažem da to nema smisla. Čak ni ti ostaci rimskih vila nisu izmišljeni. Leže tamo, na njima kukuruzi. A traktori sve jači, sve dublje oru.

Na kraju me uvede u župni ured, i kaže ulazeći: Ne znam sjećate li se vi, ali ovdje je za Novu godinu 1992. došlo do neke prepirke.

Jebote, sjetim se! Devetero mrtvih i tko zna koliko ranjenih. Znao sam da se po nečemu sjećam tog Zrinskog Topolovca.

Nakon dvogodišnje karijere komercijaliste, koja se uglavnom svodila na katičarenje za sve, odlučio sam zamijeniti to gorko-slatko iskustvo onim novinarskim. Od ovog tjedna počinjem posjećivati provincijske kazališne predstave, raditi intervjue s predsjednicima braniteljskih udruga, indirektno se ulizivati nižem sloju političara i lutati po selima u potrazi za dvoglavim kravama.

Jedan od mojih glavnih motiva bio je taj što novinarstvo nikad nije bilo na nižim granama. Moj cilj je pokazati narodu da to nije istina.

Bljuje mi se od prištavih naočalaca koji misle da će diktafonom, internetom i digitalnim foto apratima srušiti sustav za koji su se naši očevi i djedovi borili. Korupcije, nepotizma i nepravde će uvijek biti, a suprotstaviti im se može samo kratkoročno, nakon čega bivaš ili asimiliran ili neki redatelj probisvijet snimi patetični film o tvojem ubojstvu.

Ali uvijek će biti i onih malih, vrijednih, pravih ljudi, koji žive od svoje muke, čiju je mudrost isklesala nevolja, koji imaju mnogo toga pametnije za reći, samo što im Stanković ili Bago nikad neće dati priliku.

Ima jedna teta koja na autobusnom kolodvoru uzima 2 kune po pišanju. Ako jednog dana napravim s njom dobar intervju, smatrat ću se pravim nounarom. Do tada, vježba!