Plodovi zemlje
sri - 26.04.2006
Kako sam ispao stručnjak
Pita me šminkerica nakon emisije: ti si kao stručnjak, jel? Kao, kužiš se u muško-ženske odnose. Ja velim: Jesam. Mislim, prošao sam ona prispitivanja o sebi kao o stručnjaku, što ja mislim o tome, uopće nije bitno. Ako ljudi žele stručnjaka, onda sam ja stručnjak kao što bi i svatko drugi bio stručnjak.
Uglavnom, veli ona: Ajde ti meni reci, kad si već takav jebeni stručnjak, zašto muškarci žene samo žene kojima je trbuh do zuba?! Ja sam šminkerica, svaki dan viđam takve. Samo takve žene, one koje nisu trudne, njih ne žene.
Velim ja: E jebiga.
- Ma šta e jebi ga. Ne možeš odgovoriti tako!
- Šta hoćeš ti da ja tebi kažem?
- Reci mi šta treba napraviti žena da je tip oženi, a da ne zatrudni?
- Hoćeš da ti kažem šta treba napraviti? Reći ću ti. treba ga držati na uzici. Kad joj se previše približi, treba ga odgurnuti, a kad se previše udalji, treba ga privući. Muškarac stalno mora osvajati ženu, to mu je u krvi. Žena se nikad ne smije predati.
- Točno, točno..., kaže druga šminkerica.
- Ima ona pjesma od Whoavaca.
- Koja?
- When I say I love you say you better. Kad ti kažem da te volim ti kažeš i bolje ti je. Eto, u tome je caka.
- Točno, točno..., kaže druga šminkerica.
http://www.thewho.net/discography/songs/YouBetterYouBet.html
uto - 25.04.2006
Ma moram se pohvaliti
Nedavno me glavna Cosmo-koka Slavica zamolila da napišem nešto o tome kako muškarci sve rjeđe prilaze ženama, i kako općenito ne jebu žene ni pola posto. Ja, kao istinski fan žena, naravno da sam potpuno profulao temu, jer naprosto obožavam žene i dao bih streljati svakog tko ne prilazi ženama, no uglavnom, nešto sam bio zabrijao na pametno. A moj bivši urednik rekao mi je jednu odličnu stvar: " Gle, ti nisi pametan. Nemoj brijat na pametno. Piši šta god hoćeš, super ti to ide, ali brate, kad počneš pametovat dosadan si u pičku materinu."
Ali jebiga, ja strašno volim pametovat! Možda sam bio Oprah u prošloj inkarnaciji, ili Dr. Phil. E, tako sam se ja ozbiljno primio zadatka i totalno sam pametovao za Cosmo. Kao kad zaigrano dijete opali drugo dijete lopaticom za pijesak po oku.
Naravno, tekst je malo skraćen, ali bitni dijelovi su ostali. Osim jednog, u kojem se Ivan B.(24) čudi kako uz kuću ne dolazi žena. Što je fenomenalan moment, ali jebajiga, nije prošao.
Ali, prošla je jedna moja jebački pametna rečenica, čak štoviše, vrhunac pametovanja u tom tekstu. A ta rečenica glasi (bubnjevi, doboši darkvuda):
A oni koji toliko žure za vremenom da i ne primjećuju koliko brzo prolazi, koji se vrt u krug kao hrčci u kotačima i nikako da stanu i zapitaju se zašto se trče, oni ionako ne trebaju žene zbog sebe, nego zbog par redaka u CV-ju.
Kad ja to pročitam, ostanem bez teksta. I mogu samo da kažem: Jeben si, Lebe, jeben si totalno!
A onda moja cura kaže: Opet se sam sebi smiješ. Ti si najviše smiješ samom sebi.
A sad, sve koke trkom po Cosmo i napišite mail da sam jeben! Cosmo je danas ono što je Feral bio devedesetih - svjetlo na kraju tunela.
P.S. Svratite do bestselera.
pon - 24.04.2006
Zamolba
E pa ovako, za određene potrebe jedan moj dragi prijatelj preveo je priču koju sam nedavno objavio na blogu. Nadam se da neće ljutiti što njegov cijenjeni rad prezentiram ovdje, i nadam se da me neće krivo shvatiti jer sam mu izuzetno zahvalan zbog prijevoda.
Zanima me što kaže cijenjena publika glede prijevoda priče. Postoje li neke sugestije, primjedbe, pohvale ili takvo što.
Eto, puno tražim malo dajem, kao u Štulićevoj pjesmi, ali jebiga, ako postoji neka mogućnost da se priča poboljša, jebeš mu mater, zašto ne?
Priču možete skinuti i s adrese www.bjelovar.net/prijevod, a fidbekujte ili ovdje ili na lebowski@online.hr.
A Love Story for Cosmo
I got my release from the army a week later than the other conscripts. There was the week of prison when a fellow soldier and I agreed to sneak out into town and go on with drinking. Some ten minutes after we got out, the military police caught us and locked us up. Here is a word of advice – when the military police is allocating you a cell, do your best to avoid the cell in the middle. Reason being, that cell is used as a urinal.
Those ten minutes of freedom, a half-smoked cigarette and a couple of glimpses of girls were responsible for my first week of lock-up. The second time I got busted was when, one night, I went back to my house instead of going to the barracks. They charged ten days for the comfort of my own bed. These two punishments made seventeen days in total, meaning I had crossed the magical ten-day mark, and the army was pleased to reward me with a one-week extension of service.
Military service extension is something akin to a long weekend. No one bothers you and you can easily spend your time sitting in one of the rooms, drinking incessantly. Naturally, it would be silly not to take up the latter option.
Getting used to civilian life wasn’t easy. The army had taught me complete irresponsibility. Morning report, getting lost until lunch, lunch, getting lost until dinner, dinner, sleep, that was my military routine during the last six months of service. I found my Zen in sweeping. I liked sweeping. I would shake a tree branch so that the leaves would fall down for me to sweep. I’d smoke fags by half and then throw them on the floor and sweep them. I would secretly get rubbish out of its containers at night and bring it to the front of my barracks and look forward to the next morning, knowing there would be something for me to sweep.
I noticed that sweeping makes soldiers very lucid. There was a German-born son of guest workers from the Zagorje region, he hardly spoke any Croatian at all, and one day he said: “Bloody hell, why did I ever go back from Munich to Croatia? There I was, thinking I’d defend me Croatia, and instead I got given a broomstick!”
I believe that, at that point, the Zagorje guy managed to reach the most important realisation of his lifetime. Thanks to managing to realise, he also climbed the highest step in life for anyone from all of the Zagorje tribe.
I had some vague business ambitions after the army. I wanted to work, be employed, earn. But I didn’t really know where to start. By chance, I got a copy of Cosmopolitan, a women’s monthly. Somewhere at the end of the magazine there was a love story competition. The prize was 500 kunas. I decided to write a love story for Cosmo, it seemed like a good idea. I remembered a Suzana that I used to correspond with via a school desk. What happened was that one day I drew an Iron Maiden logo on my desk. When I came to school the next day, someone had written, right beneath my drawing, “nice drawing”. I drew her an Eddie, the Iron Maiden mascot, that day. Her response: “You’re into Iron Maiden?”. Rather than answering, I listed the first seven albums. She was into Iron Maiden, too. One day I waited for the afternoon shift so I could see how she looked. She looked nice enough, so I suggested a date for the following day. We went out, our relationship lasted for a month or even less, it wasn’t really that special. But in my story we’d only had one date which ended in a fight, although it was clear that there had been something between us. It was a good story, and I sent it in. In fact, it was so good that I always carried a copy with me on a floppy disk.
One Tuesday afternoon boredom started squeezing me hard. So hard that I struggled breathing. I called a friend and explained the situation. It was around those days that a new type of an opiate came on the market, it was called ecstasy and he happened to be planning on trying it out that very afternoon. We took a tab each and went to the local disco. Tuesday night was the pensioner night. Mostly grandmothers and tamburicas*, broken hips, false teeth, adult incontinence pads. Still, that crowd genuinely looks forward to each new day, knowing it may be their last one. It’s the best ecstasy crowd.
The hit came about half an hour after we got there. We started dancing with the old women, buying them drinks. Grannies were really good looking that night. They were teaching us how to dance. They were telling us that they had grandsons of our age. The grandpas weren’t too happy. They were getting trouble ready for us. A grandpa crowd was growing in one corner, conjuring strategy. It wasn’t fair of us, they were right. And they had walking sticks. Lots of sticks, almost two per grandpa, as if they had one growing out of each side of their body. Tough grandpas, no doubt half of them had landed in Normandy. They had experience, and all that the two of us had was love in our hearts and dancing steps in our feet. We decided on a retreat.
We got to the nearby store and drank for as long as we could. Nice grannies, pity it’s so hard to gatecrash the retirement home.
It was late when I starteg going home. I was going on foot, the colours along the way were attractive. Some 200 meters from home I heard it, coming from the bushes: psst, psst. Someone was calling out to me, and I couldn’t tell whether he was real or made up. Psst psst, do you have a cigarette?
A soldier head emerged from the bushes. I got it – this was a soldier on guard, on the same guard post where I had been a few months earlier, going through the same pain of sitting on damp, cold grass, watching over some bullshit no one needed.
I do, comrade, of course I do – I told him. In fact, I decided I’d have one with him, too. Halfway through our cigarettes, he invited me over to his side. Sure, why not. He helped me jump the fence. We were sitting on the grass, telling our conscript stories.
The patrol came out of nowhere.
- WHO’S THE CIVILIAN?!, they asked
My sudden friend turned into my sudden enemy.
- I caught him sniffing around!, he said, pointing his gun at me.
- No… worries… I used… to be a guard... I had… a gun…
They dragged me into some room where we waited for the military police. The military police had no idea what to do with me, so we waited for the civilian police. Then all of us, like one big happy family, went for a trip to the police station. A few military cops, a few civilian cops, and me, all in there.
- What were you doing in a prohibited area?, someone asked.
- Nothing, I responded.
The first slap came at that point.
- I was asking what you were doing in a prohibited area?!
- Well, I wasn’t doing anything.
Another slap.
- TELL US WHAT YOU WERE DOING IN A PROHIBITED AREA?!
At that point, I gathered all my strength and climbed on the table. I said: - Comrades, is this what we were fighting for?! Were we fighting so that you would now beat on me?!
An undefined number of slaps followed.
- Are you a Serbian spy?, they asked.
- If I look like a Serbian spy to you, you must be drunker than me.
And yet more slaps.
At that point I realised they were all beating me apart from one of them. I turned towards him and told him: These guys are all mad, for fuck sake, you are the only sane one!
Then he slapped me about the face too, so I lost my illusion.
- Empty your pockets!, the order came.
I emptied them. They spotted the floppy disk. The ultimate proof of Serbian espionage.
- AHA!, said one of them, in a victorious voice. WHAT’S THIS?!
- That is…
At that point I covered my head with my hands because I expected a serious punch-up for telling them the truth.
- I can’t say what it is, you’ll kill me.
- No, no one will harm you, just say it, go on, it’ll be all right, you’ll sign some papers.
They were readying themselves for an admission.
- It’s a love story for Cosmo, I said quietly.
- It’s what, you fucking cunt, you fucking with us?!
- I TOLD YOU WHAT IT IS, GO AND CHECK IT OUT, I’VE HAD ENOUGH, GIVE ME A BREAK! The whole affair was starting to be really tiresome.
One left with the disk, another one stayed. The one that stayed said: Do you even know what’s in store for you if you lied?
- I can imagine.
- No, you can’t.
The facial expression of the cop returning with the disk was worth all those slaps. He looked as confused as a newborn baby. He tossed the disk on the desk and said: This is really a love story for Cosmo. This guy is nuts.
- Stop fucking about?, said the other one.
- What the fuck is with you, why would you write love stories for Cosmo?
- It was a competition, I said.
- What competition?
- 500 kunas if you get published.
- And what were you doing inside the barracks?
- I used to be a sentry there, I’m the eighteenth generation.
- And what were you doing there TODAY?
- The guy was bored so I made him some company.
- You can’t just jump a fence into a military compound.
- I know now. Anyway, is the story ok?
- Not really, there’s no story to speak of. They didn’t even kiss.
- It’s a sad love story.
- Look buddy, when you grow up you’ll realise that the saddest love stories are the ones where they kiss.
*tamburica – a Croatian folk instrument.
sri - 19.04.2006
Mudrost dana
Dugo vremena mislio sam da je samo unutar kozmetičke industrije moguće zaraditi od zajebavanja žena.
sub - 15.04.2006
Hristos se rodi (bezgrešno začet)
"Ne kradi" - zaključak je devete hrvatske marsovske konferencije. Naravno, teško da će hrvatska marsovska (ili biskupska) konferencija ikad zaključiti da postoji nešto loše u krađi. Ali uputiti će vrlo jasnu uskrsnu poruku mladima:
http://www.jutarnji.hr
Uskrsna poruka glasi: "Ne ševi!"
Kradi, siluj, ubij, varaj, tuci...
Ali ne ševi prije braka!
Jer, ševiti je loše. Bog je tu da stvara djecu, a ne vi, idioti katolički! Igrajući se u krevetu, igrate se Boga! A to je veliki grijeh.
Vjerujem da će tih 17.000 mladih katolika provesti jedan ugodan neševljujući vikend u Puli. Siguran sam u to. Jer samo 17.000 mladih idiota može odlaziti na vikend da slušaju takva sranja i pjevaju pjesmice.
Jedino, nisam siguran hoće li i biskup Milovan ostati, da izvinete, suva kurca. Ne bi se on oblačio u lijepe krpice da mu nije do Božje ljubavi. A svi znamo što je sinonim za Božju ljubav.
Većina normalnih katolika će i za uskrs i okolo, ionako ševiti po starom katoličkom načelu - jebi puno, ali jebi tiho.
pon - 10.04.2006
Ljubavna priča za Milu
Iz vojske su me pustili tjedan dana kasnije od ostalih. Prvi put sam dobio tjedan dana pritvora jer sam se dogovorio s kolegom vojnikom da zbrišemo u grad i nastavimo lokati. Nakon deset minuta uhvatila nas je vojna policija i strpala u pritvor. Imam jedan savjet – kad vas vojna murja trpa u ćelije, nipošto nemojte odabrati onu u sredini. Naime, u nju se piša.
Tih desetak minuta slobode, jedan napola popušeni ronhil i dva pogleda prema pičkama, koštalo me prvih tjedan dana pritvora. Sljedeći put sam fasovao jer sam se jedne večeri umjesto u vojarnu vratio kući. Udobnost vlastitog kreveta naplatili su mi s novih deset dana. Sve zajedno to je bilo sedamnaest dana, čime sam prekoračio magičnu granicu od deset dana, što mi je vojska ljubazno nagradila s tih tjedan dana produžetaka.
Produžena vojska je nešto poput produženog vikenda. Nitko te ne jebe, možeš sjedit u sobi pit od jutra do mraka. A bilo bi glupo ne iskoristiti takvu šansu.
Teško sam se privikavao na civilni život. Vojska me je naučila potpunoj neodgovornosti. Jutarnja smotra, izgubite se do ručka, ručak, izgubite se do večere, večera, spavanje, tako je otprilike izgledalo moje vojevanje posljednjih pola godine. Svoj zen sam pronalazio u metenju. Volio sam mesti. Tresao sam granu da s nje padne lišće samo da bih ga pomeo. Pušio sam cigarete do pola i bacao ih na pod i meo ih. Noću sam kriomice vadio smeće iz kontejnera i donosio ga ispred svoje zgrade i radovao se sljedećem jutru, jer sam znao da ću imati što mesti.
Primijetio sam da tijekom metenja vojska postane izuzetno inteligentna. Tako je jedan sin zagorskih gastarbajtera, koji je rođen u Njemačkoj i jedva natuca hrvatski jednog dana rekao: "Vrak mi mater zemi pa zakaj sam ja vratil iz Minhena u Hrvatsku? Ja sem mislil da branil bum Hrvatsku, a oni meni metnu metlu!"
Mislim da je toga dana taj Zagorec doživio najveću spoznaju u svom životu. Zahvaljujući svojoj spoznaji nadvinuo se nad čitavo zagorsko pleme.
Nakon vojske sam imao nekih zamagljenih poslovnih ambicija. Htio sam nešto raditi, biti zaposlen, privređivati. Ali nisam znao čime da se počnem baviti. Tako mi je igrom slučaja pod ruke potpala Mila, ženski tjednik. Negdje pri kraju bio je natječaj za ljubavnu priču. Honorar je bio 500 kuna. Odlučio sam napisati ljubavnu priču za Milu, to mi se činilo dobrom idejom. Sjetio sam se jedne Suzane s kojom sam se dopisivao preko klupe. Naime, jednog jutra sam nacrtao na svoju klupu logotip Iron Maidena. Kad sam sljedećeg jutra došao na nastavu, ispod mog logotipa pisalo je: Lijepo crtaš. Tog dana nacrtao sam joj Eddie-a, maskotu Iron Maidena. Ona je napisala: Jel ti slušaš Iron Maiden? Ja sam joj umjesto odgovora nabrojao prvih sedam albuma. I ona je slušala mejdene. Jednog dana pričekao sam popodnevnu smjenu da vidim kako ona izgleda. Izgledala je dobro, pa sam joj sljedećeg dana predložio da se vidimo. Izašli smo zajedno, bili smo u vezi jedno mjesec dana ili manje, nije to bilo to, ali u priči smo samo izašli na jedan spoj, i posvađali se iako je bilo jasno da između nas postoji nešto. Bila je to dobra priča, poslao sam ju. Ali bila je toliko dobra da sam jedan primjerak uvijek nosio sa sobom na disketi.
Jednog utorka popodne dosada me strahovito stegnula. Toliko da sam teško dolazio do daha. Nazvao sam jednog prijatelja i rekao u čemu je problem. Tih dana pojavila se jedna relativno nova droga, zvana ekstazi, on ju je taman isplanirao tog popodneva probati. Pojeli smo svaki po jedan i krenuli u lokalni disko. Utorkom se održavala večer umirovljenika. Većinom babe i tamburice, slomljeni kukovi, gebisi, pelene za odrasle. Ali oni se iskreno raduju svakom novom danu, jer znaju da im upravo taj može biti posljednji. To je najbolja ekipa za ekstazi.
Ćopilo nas je otprilike pola sata nakon što smo došli. Počeli smo plesati s babama, častiti ih pićem. Bakice su odista dobro izgledale te večeri. Učile su nas plesati. Govorile su nam da imaju unuke naših godina. Dedekima nije bilo svejedno. Dedeki su nam spremali neku frku. Okrupnjavali su se u jednom kutu i smišljali strategiju. Nije bilo fer od nas, bili su u pravu. I imali su štapove. Bilo je puno štapova, skoro pa dva štapa po jednom dedeku, kao da vise na obje strane. Zajebani dedeki, jamačno ih se pola iskrcavalo na Normandiju. Oni su imali iskustvo, a nas dvojica ništa osim ljubavi u srcu i plesnih koraka u nogama. Odlučili smo se povući.
Otišli smo do trgovine i pili dokle smo mogli. Dobre bakice, šteta što nije lako švercati se u starački dom.
Bila je teška večer kad sam krenuo kući. Išao sam pješke, boje su bile privlačne. Dvjesto metara prije kuće čuo sam iz grmlja: Ps, ps. Netko me dozivao, a ja nisam znao je li realan ili izmišljotina. Ps, ps, imaš li cigaretu?
Iz grmlja je provirila vojnička glava. Sinulo mi je – pa to je vojnik na straži, na istom stražarskom mjestu kao i ja par mjeseci ranije, istu muku muči sjedeći na hladnoj vlažnoj travi, čuvajući sranja koja nikom ne trebaju.
- Imam druže, kako ne bih imao., rekao sam mu. Štoviše, odlučio sam zapaliti jednu s njim. U pola priče pozvao me na svoju stranu. Može, zašto ne, pomogao mi je preskočim ogradu. Sjedili smo na travi i prepričavali svoja vojnička iskustva.
Straža se pojavila niotkuda.
- TKO JE OVAJ CIVIL?!, pitali su.
Moj iznenadni prijatelj postao je moj iznenadni neprijatelj.
- Uhvatio sam ga da njuška okolo!, rekao je uperivši pušku u mene.
- Nemate… beda… ja sam… bio čuvar…imao sam… pušku…
Odvukli su me u neku prostoriju, gdje smo pričekali vojnu policiju. Vojna policija nije znala što sa mnom, pa smo čekali civilnu policiju. Onda smo svi zajedno poput jedne velike sretne obitelji otišli na izlet u policijsku postaju. Par vojnih murjaka, par civilnih murjaka i ja.
- Šta si ti radio u vojnom objektu?, pitao me netko.
- Ništa., odgovorio sam.
Tu je pao prvi šamar.
- Pitam te šta si radio u vojnom objektu?!
- Pa, ništa nisam radio.
Tu je pao još jedan šamar.
- RECI NAM ŠTA SI RADIO U VOJNOM OBJEKTU?!
U tom trenutku upregnuo sam sve svoje snage i podigao se na stol. Rekao sam: - Drugovi, jesmo li se za ovo borili?! Jesmo li se mi borili da vi tu mene tučete?!
Uslijedio je neodređen broj šamara.
- Jesi ti srpski špijun?, pitali su me.
- Ako ja vama ličim na srpskog špijuna onda ste vi pijaniji od mene.
Hop, opet malo batina.
U tom trenutku sam shvatio da me tuku svi osim jednog. Okrenuo sam se prema njemu i rekao: Ovi su svi ludi, jebote, jedino si ti normalan!
Onda me i taj ošamario, tako da sam izgubio iluzije.
- Isprazni džepove!, stigla je naredba.
Ispraznio sam ih. Onda su vidjeli disketu. Ultimativni dokaz da sam srpski špijun.
- AHA!, rekao je jedan od njih pobjedonosno. A ŠTA JE OVO?!
- To je…
Tu sam prekrio glavu rukama jer sam očekivao žešću porciju batinanja ako im kažem istinu.
- Ne mogu vam reći šta je to, ubit ćete me.
- Ma neće tebi nitko ništa, samo reci, ajde, bit će sve u redu, potpisat ćeš neke papire.
Očekivali su priznanje.
- To je ljubavna priča za Milu., rekao sam tiho.
- Ma šta je to, pička li ti materina, nas si našo jebat?!
- REKAO SAM VAM ŠTA JE, IDITE, PROVJERITE, DOSTA SAM DOBIO, ODMORITE MALO! Ni meni više nije zanimljivo.
Jedan je otišao s disketom, a drugi je ostao. Taj koji je ostao rekao je: Jel ti uopće znaš šta te čeka ako si lagao?
- Mogu pretpostavit.
- E, ne možeš.
Izraz lica murjaka koji se vratio s disketom vrijedio je svih tih šamara. Bio je zbunjen kao dijete koje je netom došlo na ovaj svijet. Bacio je disketu na stol i rekao: Ovo je stvarno ljubavna priča za Milu. Ovaj je lud.
- Zajebavaš?, rekao je drugi.
- Pa koji je tebi kurac da pišeš ljubavne priče za Milu?
- Bio je natječaj., rekao sam.
- Kakav natječaj?
- 500 kuna ako te objave.
- A šta si radio u vojarni?
- Prije sam bio na straži tamo, ja sam osamnaesta generacija.
- A šta si DANAS radio na straži?
- Tipu je bilo dosadno pa sam mu pravio društvo.
- Pa ne možeš preskakati ogradu i ulaziti u vojne objekte!
- Sad znam. Nego, jel priča okej?
- Nije baš, nema radnju. Nisu se ni poljubili.
- To je tužna ljubavna priča.
- Dečko, kad odrasteš shvatit ćeš da su najtužnije ljubavne priče one u kojima se poljube.
