Plodovi zemlje

Nedavno je PIP naklada objavila roman Beskućnik, o tipu koji je pet godina živio kao, pogađate, beskućnik. Pomislio sam, naivan kakav jesam, kako ću u romanu saznati zašto je i kako tip postao beskućnik, kako je proveo tih pet godina i kako i zašto je prestao biti beskućnik.

Saznao sam da beskućnici skupljaju flaše i čikove, spavaju u prenoćištima i često nemaju gdje pobjeći od kiše. Autoru je pet godina trebalo da to shvati. Iako je diplomirao Ekonomiju. I da, saznao je da beskućnike rijetko tko zove na kavu, ali i da im političari ne žele pomagati. A ni časne sestre. A ni biskupi. Sve to u samo pet godina. I još je napisao knjigu o tome.

Da skratim muke eventualnom čitatelju, odat ću odgovore na dva pitanja:
Zašto je postao beskućnik - zato što se sjebao. To su jedine informacije koje pruža. Sjebao se. A kako to da je prestao biti beskućnik? Eto, odlučio se vratiti doma. A između toga skupljao je flaše. Na nekih 180 kartica.

A ljudi se žale na roman Nives C.

Prije jedno dvije godine, kada je dvocifreni mjesečni rast cijene  većine dionica bilo samo po sebi razumljivo, razgovarao sam s jednim tipom. Podario me vrhunskom analizom Leda.

- Gledaj, Ledo proizvodi sladoled. Kupio sam ga na proljeće po 4000 kuna, a sad (bila je jesen) je na 8000 kuna. Ja sam jednostavno shvatio da se sladoled jede ljeti, i da će zbog toga cijena Leda porasti. I nisam se zajebo.

Tip je iskreno vjerovao da je jedan od rijetkih Hrvata koji su uspjeli povezati ljeto, jedenje sladoleda i skok Leda. Da su ta nemoguća vremena nastavila, garant bi napisao knjigu Kako je jednostavno ulagati u dionice.