Plodovi zemlje

Ovo je mom burazu ispričao Naš čovjek u Holivudu, Mario Petreković:

Mujo sjedi u fotelji, pije pivo i gleda tekmu, a Fata mu se stalno vrzma ispred ekrana.

- Fato, makni mi se ispred televizora, glavu cu ti razvalit!
- Mujo, ko te jebe!
- Makni se bona, ubit cu te!
- Ma ko te jebe Mujo!, kaze Fata i ugasi televizor.

Mujo se digne iz fotelje i toliko je zasamari da joj otpadne glava. U tom trenutku ulazi Haso, vidi Fatinu glavu kako se kotrlja prema njemu i kaze:

A đe ćeš ti, zenska glavo?

 

U birtiji u koju me žena pušta srijedom i subotom na četiri piva slovim kao najgori poznavatelj nogometa. Poznajem ga gore i od većine žena koje tamo zalaze, ali tamo zalazi jako malo žena.

Ali jučer sam pogodio rezultat. Da, rekao sam povijesno jedan jedan. I bilo je jedan jedan. Zaradio sam stotinu i deset kuna. Toliko ne zarađuju ni poznatiji hrvatski pisci. Ali zarada je bila kratka daha. Miris novca nije se stigao uvući među moje prste. Odmah je završio kod konobara. Okrenuta je tura. Teško bjaše žabu u vodu natjerat.

I sad će svi Jaguari proizvedeni od 2008. nadalje imati KABS, računalni sistem optimalnog kočenja pri nailasku na kravu.

Što je sljedeće, hoće li TAS preuzeti Volkswagen ili Zastava Ferrari?

 

Ovaj vikend proveo sam u BiH. Bolest mi je baku prikovala za krevet. Rijetko je posjećujem. U Bosni sam zadnji put bio prije pet godina, čisto investicijski. Baka mi ima osamdeset i šest godina, preživjela je dva rata. Drugi svjetski rat naziva prvim, a ovaj trenutno zadnji zove drugi. Ne plaši se smrti, a zbog svoje vedre naravi sumnjam da će izgubiti volju za životom. Još uvijek čita bez naočala, a anegdote iz svog života prepričava podjednako duhovito. Eh, djeco moja, jesam se ja naživjela, veli zadovoljno.

Mogla je kriviti i Boga i državu i susjede za sve ratove i bijedu i skrivanja, ali umjesto toga odlučila se sjećati samo dobrih stvari. Rijetki su takvi ljudi.

Kad smo već bili u blizini Visokog, moja hanuma, moj burazer i ja odlučismo razotkriti tu veliku bosansku prevaru zvanu Dolina piramida. Potpuno nenajavljeni banuli smo kod naše visočke rodice, koja nam je odmah ponudila svog zeta za vodiča. To bosansko gostoprimstvo kasnije me uvijek posrami. Da smo barem rodici kupili malo kafe, ili barem ostali popiti kafu kod nje, ili se barem sljedećeg dana pozdravili s njom. Ništa od navedenog. Šta ćeš. Što si bliže EU, postaješ veće govno. Uskoro ćemo i mi postati slovenci.

Čitav dan proveli smo obilazeći planine. Visočani ne vole da ih zoveš planinama, kao što dalmoši ne vole da more zoveš vodom. Dakle, čitav dan proveli smo obilazeći piramide. Prekrasan subotnji proljetni dan. Izvan sezone, bez štandova, plaćanja parkinga,  i kineskih obitelji koje pojedu cijelo jagnje.

Provlačili smo se kroz tunele pored izletišta Ravne. Dali su nam šljemove (hrv. kacige). Vodič nam je bio netko tko je tamo kopao. Govorio je: Ovdje imamo tunel od devedeset stepeni, ovdje imamo tunel od devedeset i pet stepeni, a ovdje suhozid. U tim slabo osvijetljenim, blatnjavim i vlažnim tunelima sjetio sam se Pariza. Hrpetine ljudi kojima je najveća avantura sat vremena čekati da te lift odveze na prvu etažu, pa se onda laktariti ne bi li ti oko uhvatilo komadić pogleda. A ovdje čitav tunel prazan, samo za tebe. Ne moraš otići u Euro Disney da postaneš Indiana Jones.

Naviknuti na pitomu i blagu narav Bilogore, Visočica nas je svojim usponom zastrašila. Vožnja uskom, nepreglednom cestom uz standardne uspone od dvadeset stupnjeva i oštre zavoje sama posebije doživljaj. Vrhunac ovog paraautomobilinga bila je vožnja u rikverc i polukružno okretanje na prostoru koji je dvadeset centimetara duži od automobila, a širok poput jednog traka ceste.

U Dolini hramova vidjeli smo kamene blokove i složili se s općenitim visočkim stavom - možda i nisu piramide, ali nečeg tamo ima.

Kasnije smo popili tursku kafu u planinarskom domu na obali Fojnice, gdje si prije pedesetak godina mogao rukom pecati pastrmke, a danas eko udruge ljeti pecaju PET ambalažu.

Sve u svemu, čovjeku ne bi trebao poseban motiv da se pentra po planimama i uživa u prirodi, ali kad se tu doda priča o piramidama, bosanski humor i snalažljivost, Visoko postaje broj jedan destinacija alternativnog turizma. A ako se jednog dana nedvojbeno utvrdi da tamo nisu najstarije piramide na svijetu, Visoko će svejedno ostati turistička destinacija. Bit će to mjesto na kojem su Bosanci prodali svijetu priču o piramidama.

anglosaksonsku.

Radijski teror ne da mi da izbjegnem tu stvar. Tamo imaš svoju dragu, anglosaksonsku. Je li to nešto na nacionalnoj bazi? Tamo imaš svoju dragu, srpskoslavensku? Tamo imaš svoju dragu, afroameričku?

Dalje ide:

I ne trebaš moju ljubav
nježnu slavonsku

Ispada da su Slavonke nježnije od Anglosaksonki. Nekako mi se pojam "nježno" uopće ne slaže sa Slavonkama.

Možda da pjeva:

I ne trebaš moju ljubav
debelu slavonsku? (kulen slavonsku?)

I možda:

I ne trebaš moju ljubav
grubu zagorsku?

Ili separatističko istarsku? Lijeno dalmatinsku? Glupo bosansku?

Jasno mi je da ljudi imaju potrebu pisati pjesme, uglazbiti ih, izvoditi ih. Međutim, nije mi jasno zašto ih puštaju.