Plodovi zemlje
pet - 31.03.2006
Uelbek u Bijelovaru
VL: Čime ste Houellebecqa privukli u Bijelovar, kad on odbija zvučne i bogate sajmove poput Frankfurta ili Leipziga?
Privukli smo ga sa standardnim dnevnicama, deset deka kokaina, petnaest golih maloljetnica koje daju u guzu i par depresivnih drama na dvd-u da može napisati barem jedan bestseller dok je ovdje.
VL: Houellebecq se očekuje poput velike svjetske pop-zvijezde. Ima li posebne zvjezdane zahtjeve?
Ljudi rijetko dolaze u Bijelovar pa svakog dočekujemo kao veliku svjetsku pop-zvijezdu. Da kod nas dođe Vlatka Pokos, na aerodromu u Brezovcu postavili bismo crveni tepih i dobila bi deset minuta u Županijskoj panorami. Čak bismo nagovorili Đurđu Adlešić da tog dana ne sazove konferenciju za tisak. Houellebecq nema posebnih zahtjeva, iako je kad je vidio kako izgleda naš glavni hotel, hotel Central rekao: Ako može, volio bih sobu s toplom vodom i zasebnim wc-om. Uprava hotela dala je sve od sebe da mu ispuni te zahtjeve, tako da sad spava u kući direktorice hotela.
VL: Njegovi romani u Hrvatskoj su čitani. Jesu li i prodavani?
Da, Houellebecq je dosta čitan u Hrvatskoj, odmah nakon Lane Biondić. Srećom, Danijela Dvornik još nije izdala svoju knjigu tako da se Houellebecq i dalje prodaje u enormnim količinama, barem za hrvatsko tržište. Evo, baš se prošlog tjedna prodao u 26 primjeraka, što je, priznat ćete, respektabilna količina ne samo za Hrvatsku, nego i za Moldaviju, Gruziju i Nigeriju.
VL: Kao specijalist za francusku kulturu, recite je li Houellebecq danas ono najbolje što francuska literatura može pružiti?
Da, Houellebecq je odista ono najbolje što Francuzi mogu ponuditi, što govori jako puno o francuskoj kulturi. Uvijek su bili depresivne pičkice, većinom homoseksualne orijentacije, ali kakvi god bili, mi ćemo ih obožavati jer smo mali iskompleksirani narod.
čet - 30.03.2006
Primijenjeni Shakespeare
Mogao bih biti zatvoren u orahovu ljušturu i osjećati se gospodarom svemira, kaže jedan od Shakespeareovih junaka, metaforičnom samouvjerenošću kojom je i Bremza, tamo još one 1963., mogao izjaviti: "Mogao bih posjedovati I Wanna Be You Man Rolling Stonesa, I'm Crying Animalsa i I'll Go Crazy Jamesa Browna, i osjećati se diskografskim magnatom i prosvjetiteljem u ovoj jebenoj provincijetini, u kojoj s gradskih prozora odjekuju Duo Hani i Trio Tividi.
Goran Tribuson, Klub obožavatelja, priča Sakupljači vinila
Danas sam čitajući odličnu Tribusonovu zbirku priča (ili su to već novele, tko će ga znat), naletio na ovu rečenicu, i neke kockice su mi se posložile.
Na zadnjem Interliberu na štandu koprivničkog Šarenog dućana potegnuo sam rukom s lijeva na desno i sve što je palo kupio sam. Većinom Bukowski u prijevodu Zlatka Crnkovića. Nevjerojatno cijenim Šareni dućan. Onako iz glave padaju mi na pamet Blagoslov (plodovi) zemlje Knuta Hamsuna, Strah i prijezir u Las Vegasu Huntera S. Thompsona, Kockar Dostojevskog, Sasvim obične besmislice Daniila Harmsa i naravno Akutagawin Rashomon. Borrooughs, Shepard, Salinger… Svi ti kultni pisci koje bismo teško mogli pročitati u hrvatskom prijevodu da nije Dućana. Naravno, ne treba se hvatati za svako spomenuto ime.
Krunoslava Jajetića sam prepoznao prema slici objavljenoj u Feralu. Skupio sam muda i prišao mu poput šiparice koja prilazi Joletu. Rekao sam mu da cijenim to što radi, pitao ga sprema li što novoga od Akutagawe…
- Odakle si momče?
- Iz Bijelovara.
- Iz Bijelovara? Znaš li Kljuca?
- Njegov sin i moj mlađi buraz su ekipa.
- Kljuc i ja smo ekipa.
Svijet je bio globalno selo i prije interneta.
Par petaka kasnije stajao sam za šankom pored Kljuca i nekog njegovog frenda.
- Gospon Kljuc, samo da vam velim da sam se upoznao s Jajetićem i puno vas pozdravlja.
- Evo mi se baš vratili iz njegovog vinograda.
Tom prilikom sam se upoznao s Kljucovim frendom čije ime nisam zapamtio.
Par petaka kasnije ulazim s Mičem u tu birtiju, kad taj frend za šankom.
- Taman sam krenuo izaći, malo mi je neugodno biti najstariji ovdje., kaže.
- Znam taj osjećaj., kažem.
U to ime popismo po pivo. Frend je, neka se tako i zove, sakupljač vinila. Mič i on su se upustili u neke kolekcionarske dosadne razgovore, to je trajalo dosta dugo, napisao sam blog o tome nedavno… Nakon toga prebacili smo se na profesore književnosti, preciznije, pričali smo o tome koliki su to idioti, fašisti koji peru mozak djeci. Ljude koji ti govore kako da tumačiš poeziju treba zatvoriti, s tim se svi slažu. Ako Lorcina naranča ne znači sreću evo tebi jedan… Ako ne znaš razliku između č i ć evo ti dvojčica, bez obzira kakva ti zadaćnica bila.
U jednom trenutku kaže Frend: Znate dečki, ja vam ne znam puno Shakespearea, nisam ga nikad čitao, čitao sam druge stvari, ali Shakespeare je Shakespeare, njime osvajaš klinke. Ovo sam zapamtio: ..bla bla… natšel…juniverz… Ili u prijevodu: Mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i svejedno biti gospodar svemira. Vidite, Bijelovar je orahova ljuska, mi smo zatvoreni u njemu. Ali dok god postoje dečki poput Miča i tebe, mi smo gospodari svemira. Mi možemo ne maknuti se iz Bijelovara, a svejedno ćemo više toga proživjeti i više toga shvatiti od nekog tko će otputovati u… Recimo u New York.
Ima li u tome istine ili ne, svejedno.
Ali jedna druga stvar mi je zanimljiva. Frend je malo mlađi od Tribusonove generacije, ne mnogo. A zanimljivo je što i Tribuson i on citiraju istog Shakespearovog junaka. Sumnjam da Tribuson čitao puno Shakespeara, a sumnjam i da je Frend čitao Tribusonov Klub obožavatelja. A obadvojica koriste isti citat. Pretpostavljam da su ga počeli koristiti u svojoj mladosti. Da ga jebeš, netko je to šezdesetih isfurao u Bijelovaru. Mislim da su ga koristili poput one legendarne: Djevojko, imaš li ti lopova u obitelji? (Nemam.) A tko je onda ukrao zvijezde s neba i stavio ih u tvoje oči?
Dakle, šezdesetih i sedamdesetih u Bijelovaru si, ako si naginjao intelektualštini (htio pojebati gimnazijalku) odveo mačku (tako ih Tribuson zove, he he) u park i govorio:
- Nerado to spominjem u ovako maloj sredini, ljudi me gledaju kao čudaka, ali ja ti jako volim Shakespearea. Jedan od njegovih junaka kaže: ..bla bla… natšel…juniverz… Ili u prijevodu: Mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i svejedno biti gospodar svemira. Tako se nekako i ja osjećam. Bijelovar je naša orahova ljuska, a ja se i u njemu osjećam poput gospodara svemira. Ne trebaš putovati da bi puno proživio. Sreća je u svemu, samo je treba znati izdvojiti. Osluhni mir ove ljetne večeri, tu tišinu koja nas okružuje. Postoji li neko mjesto na ovom svijetu gdje je ta tišina drugačija? Ona je svugdje ista, svugdje vlada isti mir, samo ga moraš primijetiti. Moraš ga znati izdvojiti. Ja ne trebam otići na kraj svijeta da bih našao djevojku s očima lijepim poput tvojih. Imaš tako lijepe oči… Imaš li ti lopova u obitelji?
Jadne gimnazijalke, godinama padaju na iste folove.sub - 18.03.2006
Ubiti pticu homofobicu
- Alo Ljubo, eno ga novi kajbojac u Sinestaru, de zovni nekog da nam sredi karte.
- A je li, kajbojac novi, ma ne reci! Šta ja volim kajbojce gledat, čim se puška napne meni suza na oko! Doktor Franjo Tuđman je otac hrvatske domovine.
- Jest. Nego, zovi Žužula da nam sredi karte. I nemoj prvi red uzest.
- Što ne bi prvi red, jebe se meni ako mi netko baci žvaku, ionako nemam kose, ho ho ho ho. Doktor Franjo Tuđman je otac hrvatske domovine. Ajde, zovem Žužula...
I tako su Ljubo Ćesić Rojs i Ante Kovačević krenuli na Brokeback Mountin...
- A ljepe li planine, majke ti!, reče Ante.
- A ljepih li ovaca! Doktor Franjo Tuđman je otac hrvatske domovine., odgovori Ljubo.
- A ljepa li potoka, reče Ante.
- A ljepih li ovaca! Doktor Franjo Tuđman je otac hrvatske domovine., odgovori Ljubo.
- Točno moreš osjetit u nosu kako miriši planina., reče Ante.
Ali onda krene scena u šatoru... Raširiše se Ljubine oči. U kinu muk. Odmah zove Žužula da kakav je to kajbojac. Žužul se ne javlja.
- Na šta me to dovede? Doktor Franjo Tuđman je otac hrvatske domovine., reče Ljubo.
- Ne pitaj mene, ja sve čekam da se Đon Vejn pojavi.
- Nu ih, na šta me to dovede, da kajboji jebu jedno drugog mjesto ovaca, jesi lud? Doktor Franjo Tuđman je otac hrvatske domovine.
- Ljubo, slušaj me dobro., reče Ante položivši mu ruku na ruku. Sjećaš li se kad smo onomad bili na izviđačima šezdestpete na Tjentištu? Kad smo curama stavljali kalodont na kvaku?
- Kako se ne bi sjećo, doktor Franjo Tuđman je...
- E pa vidiš Ljubo, metale su se i druge stvari.
- Ma šta se metalo, čovječe, jesi normalan?, reče Ljubo i sklupča se u fetalni šapćući: Doktor Franjo Tuđman je otac domovine, doktor Franjo Tuđman je otac domovine...
- Metalo se, Ljubo, svi su metali, bila su taka vremena il si meto il si robijo.
- Doktor Franjo Tuđman, doktor Franjo Tuđman...
Tri sata nakon projekcije smiri se Ljubo. I reče Anti: - A kako ste mi metali? Jel onako, ko u šatoru? Doktor Franj...
- Jest, ko u šatoru.
- A jel bi mi mogo pokazat?
- Kako misliš?
- Analno.
čet - 16.03.2006
Anegdota iz života Fjodora Mihajloviča Dostojevskog
Vrijeme je prolazilo, ali Fjodor se nikako nije mogao prisiliti da piše brže. Problem talentiranih pisaca je u tome što nikad nisu zadovoljni onim što napišu, jer znaju da će se u budućnosti nadmašiti. Zato troše mnogo vremena pokušavajući se prebaciti u budućnost i unaprijed eliminirati sve ono što će im se tada učiniti lošijima, ili barem ispodprosječnim.
Ne rade to zbog čitateljstva, ne rade to zbog urednika, ne rade to zbog novaca, oni to rade zbog svog obraza. A i zato što su tako prokleto dobri da mogu uživati samo u čitanju svoga djela, pa žele da i nakon pet godina mogu pročitati svoj tekst i ponovo uživati kao i onda kad su ga rodili. To je božanski proces stvaranja, potpuno suprotan od zemaljskog procesa, isprekidanog stalnim posjetama goluba pismonoša s požurbenim porukama.
Dostojevski je bio mudar mladić, pa je shvatio da je nemoguće pronaći kompromis. Morao je pronaći način da ubije kritičara u sebi. Pokušao je odagnati ga kockom i alkoholom, ali nije mu uspijevalo.
Napokon se dosjetio.
Rusija je hladna zemlja, i upravo zbog toga dala je svijetu najveće pisce. Dostojevski je pokrenuo trend. Takav način pisanja i danas se naziva fjodorovskim.
Dostojevski bi dan prije deadline-a odlazio u prirodu. Ali ne da se divi snijegom i ledom okovanim ruskim krajolicima, nego zato što je bilo jebeno hladno.
Često je pisao i na petnaest ispod ništice. Samo u takvim trenucima mogao se koncentrirati na ono bitno. Nije bilo vremena za suvišne riječi na toj hladnoći. Nije bilo vremena za previše razmišljanja, jer bi mu se prsti smrznuli.
A kad bi nakon pet godina čitao neki stari tekst, ne da mu je bio odličan, nego se osjećao kao da ga prvi put čita. Jer se zbog one silne zime ionako nije sjećao šta je pisao.
sri - 15.03.2006
Sedmica
(svi likovi su izmišljeni)
Sedmica je disko klub determiniran svojim položajem, otprilike kao što je dijete koje se zove Svemirko determinirano nadjevenim imenom. Nalazi se nasuprot željezničkoj stanici, pa služi kao neka vrsta čekaonice u kojoj se služi alkohol, pristojnija od kioska i toplija od stepenica obližnje trgovine ili klupa u parku. Kao kad u vojsci izađeš u najbliži kafić da stigneš natrpati u sebe što više piva prije završetka izlaska. Hodanje je luksuz.
Sedmicu možda najbolje definira lokalni običaj iz ratnih vremena. Vikendom nakon ponoći kad One vrijedne odu kući, banda je švalerluk zamjenjivala tučom. Pojebat pičku ili razbit pičku, to su bile dvije stvari koje su im dizale adrenalin, barem do trenutka kad je heroin stigao i do naše provincije. Čarka se izazivala na vrlo domoljuban način – naime, provokator je imao hrvatsku zastavu, koju bi u uskom prolazu (kanjonu kojeg je nemoguće zaobići) bacio. Kad bi žrtva prolazila, jebali bi mu mater četničku da šta on ima gazit hrvatsku zastavu. Ni žene nisu bile pošteđene, jer One vrijedne su kao što rekoh, ionako u to vrijeme bile doma. Neki ljudi bili su ponosni ako bi ih zakačio veći bandit, onaj s respektabilnim dosjeom. Ponosno su pokazivali svoje razbijene nosove, izgovarajući ime onoga tko ih je demolirao s posebnom bojom glasa. Jer ipak, kad u gomili ljudi baš tebi razbiju pičku, to nešto znači. Znači da nisi bezlična gomila.
Pričam o Sedmici jer u to vrijeme nije bilo disko klubova. Htio ne htio, morao si završiti tamo. Svaki put kad čitam Tribusona žao mi je zbog toga. Oni su imali terasu, svirao se r'n'r, bili su progresivniji, oni danas mogu pričati o svojem odrastanju ne gledajući zemlju. Mi eto, nismo imali takvu privilegiju.
U Sedmici sam upoznao Irenu. Slučajno smo se našli za istim separeom. Separei su bili poprilični, stalo je unutra do tucet ljudi. Postoje neki savjeti u Cosmu tipa: Izlazite na mjesta gdje obično ne izlazite, možda se tamo potrefi upravo netko poput vas, netko tko inače ne izlazi na takva mjesta. I to je dobar savjet, jer tamo sam je upoznao. Ona se s ekipom vraćala sa sprovoda svoje najveće ljubavi, jednog od blizanaca M. Par dana ranije njegov buraz i on imali su tešku saobraćajku, koju jedan od njih nije preživio. E, taj koji nije preživio bio je onaj s kojim je bila.
Ja sam nešto gurkao svoje veliko dupe po separeu što je nju strašno živciralo. U takvim situacijama teško da postoji nešto što te ne živcira. Možda sam je i namjerno gurkao, tko zna, jer viđao sam njenu dugu ravnu smeđu kosu kako leprša na vjetru i prije tog dana. Možda je to bila improvizacija kojoj sam pribjegao da se upoznamo. Rekla je nešto u stilu: Hoćeš li više prestati jebo ti pas mater?! Bila je punkerica. Imala je blago izbočenu donju usnu, takva usna odaje prirodnu bahatost, ili je barem priziva u očima promatrača. To je jedan od onih tisuću jebozovnih detalja na ženi, kad imaš negdje 16 godina.
Kad se nađem pored takve djevojke, jako sam sretan. Baš kao droga. Kao riječi eurovizijskog hita, ali kad misliš ozbiljno sva sranja o kojima pjevaju. U tim trenucima ne postoji ništa što bi mi tu sreću uzelo ili umanjilo. Ima je toliko da se širi oko mene, širi se i raste, kao vrijednost zemljišta nakon prolaska auto ceste, i guta sve pod sobom, kao debeli čovjek na samrti, kao piranje-klinci na tržnici u Limi, kao porno glumice kurac, kao lava Pompeje jebote…
Mogli smo jednako tako bili u koncentracijskom logoru tog trenutka i gledati kako nam spaljuju sve do kojih nam je stalo, ali svejedno.
I tako, uspio sam je nasmijati. I bila je zahvalna na tome. Postao sam Onaj koji ju može nasmijati. Tada joj je netko takav bio potreban. Nisam imao suosjećanja prema njenom netom preminulom dečku, nisam imao razumijevanja prema njenim emocijama, ništa od toga me nije zanimalo. A to je ujedno i jedini način da pomogneš nekom u takvoj situaciji. Njen dečko će i sljedećeg dana biti mrtav, a njeno srce slomljeno. A to će se promijeniti tek s velikim vremenskim odmakom kojeg će preživjeti mehanički obavljajući neophodne radnje.
Nalazili smo se svakog utorka i četvrtka u hodniku zgrade pored Siriusa. Jednom smo zajedno išli kući i svratili smo tamo. Da vidimo što ima u hodniku zgrade. Ako ljudi mogu u muzejima pronaći nešto zanimljivo, možemo i mi u hodniku. I pronašli smo, kako to već biva u jeftinim ljubavnim pričama, usne jedno drugog. Sočne, mehke usne nam se spojile u mraku hodnika, kat ispod odvjetničkog ureda Čede Jakovljevića.
Nismo forsirali našu vezu, to nikad nije bila veza, ili je bila slobodna veza, ali u to vrijeme nije bilo Cosma da nam kaže da postoje i slobodne veze. Bio je to neki vakuum. Rupa u prostor-vremenu.
Rekla je jednom da bi voljela izgubiti nevinost sa mnom, kad bude spremna. Svašta žene pričaju u mom društvu. Ja sam se na to itekako navukao. I bilo mi je lakše živjeti znajući da imam nekog tko će mi dati pičke i riješiti me bremena nevinosti. Zaluđen holivudskim filmovima maštao sam o kakvom bajdroud motelu s neonskom reklamom Otl, pošto su filmski moteli slabije kvalitete pa nikad ne rade sva svjetla. Ni onda, kao ni danas, nisam znao ništa o njoj. Danas se vidimo jednom u tri godine i ponekad se pozdravimo, a ponekad ne. Kad se pozdravimo, pozdravljamo se zato što smo zaboravili da se prošli put nismo pozdravili, a kad se ne pozdravimo, ne pozdravimo se jer zaboravimo da smo se prošli put pozdravili. Ona se udala za preživjelog blizanca i s njim ima najmanje jedno dijete.
Prekinuli smo vezu u kojoj nismo bili na jednom od tuluma. Bili smo dovoljno odrasli da shvatimo da je vrijeme da prekinemo taj vakuum i krenemo s nekim, kako da kažem, vezama bliže zemlji. Da se umjesto u hodniku nalazimo u parkovima, da šećemo zagrljeni, da se jebemo u autu od staraca na Boriku, da se pijani subotom svađamo i prekidamo i mirimo se u ponedjeljak, nakon pokajničke nedjelje, koja je uvijek predugo trajala. Prekinuli smo iz puno glupljih i banalnijih razloga, bili smo pijani na jednom tulumu, ali volim svoja sjećanja obojiti bare trunkom pameti.
Napisao sam joj pjesmu koji i danas ponekad zasviram. Ide iz a-mola. Ponekad je odsviram i na feštama. Jednom sam je svirao cijeli vikend, jer je fešta toliko trajala. I svidjela se publici. Bila je iskrena, kao i moja ljubav prema njoj. Ljubav koju smo u tim godinama željeli skoro onoliko koliko smo se je plašili.
uto - 14.03.2006
Sjeban plovak
Današnje jutro ni po čemu nije nagovještavalo neobičan dan. Ali pitanje je može li jutro uopće takvo što nagovještavati, jer ako se dogodi neobično jutro, ono zasjeni neobičan dan. Jer upravo neobično jutro uobiči dan koji bismo, da nije neobičnog jutra, prozvali neobičnim. Poštar je donosio poštu, ljudi su šetali susjedstvom vođeni svojim brigama.
Došao sam na posao malo ranije, jer sam jučer otišao malo ranije s posla da pogledam Simpsone. Tako da danas nisam imao potrebe zakasniti, jer sam jučer uranio. Ponekad te na poslu cijene kad uraniš, a ponekad kad zakasniš, što će reći, cijene te kad uraniš na posao, i cijene te kad zakasniš s posla. Ali kad zakasniš na posao ili uraniš s posla, ne cijene te. Ali ako ti oproste, ti cijeniš njih. Cjenidba je suprotna položaju u piramidi.
Ali primijetio sam vozeć svoju dragu, da nešto nije kako valja. Čim bi krenula, zastala bi. Kao da razmišlja o svakom koraku, kao da je svaki korak novo raskrižje koje neminovno vodi do novoga života. I kao da je svaka ta pauza koju je radila čežnja ili rastanak sa životima koji su ostajali iza nje.
Danas sam, radeći, konstantno razmišljao o tome. Nisam razmišljao, samo mi se ta slika vrtjela po glavi. Danas sam začudo dosta toga i obavio. Inače ne volim svoj posao, ne ispunjava me. Tješim se da je u mjesečnu naknadu koju više-manje redovito primam uračunata i kompenzacija za život koji mi takav posao pruža. Mašta koju mi ritam, način i smisao posla oduzima vraća mi se u mirisnim novčanicama. Koje trošim na nju. Uživam je gledati kako prede. Tada se mašta vraća, i ja ponovo letim.
Sati su prolazili brže nego obično danas, zbog tih slika. Mehanički sam ispravljao kvarove drugih, danas je bilo trenutaka kad sam se osjećao korisno, što je prava rijetkost. Svakako, treba težiti tome da se čovjek osjeća vrijednim kad nešto obavlja, bez obzira što obavljao. To je bitan korak ka ispunjenju. Treba odrediti svoj položaj ne ravnajući se po ekstremima. Istina je da je svatko od nas korisniji od ratnog zločinca, pa čak i od heroja. Heroji su hrana naivnih, njihova droga. Opijeni herojstvom ljudi čine ono što nikad ne bi učinili. Ali onda, kad to učine, odjednom oni postanu heroji. I tada shvate koliko su heroji mali i obični. Zato se ne treba povoditi za herojima.
Jedva sam čekao da se vratim mojoj maloj danas. DA svršim s tim poslom. Iako sam pred sam kraj osjećao veliki ponos, jer sam obavio sve zadaće. Osim najvažnije - nje. Nisam znao kako joj pristupiti, što napraviti. Ponovo je, kad sam je upalio, kretala i zastajala. Ponovo se osvrtala za životima koje nikad neće proživjeti. Gledala je čeznutljivo u druge trake, kočila je druge. Jedva je kretala.
Iako sam joj još jučer ulio litru antifriza. Mislio sam, to će joj pomoći da se smiri. Stao sam sa strane, otvorio je. Ništa nisam pronašao, ali ja se ionako ne razumijem u njih. Mogao sam naravno, prebaciti na benzin, što sam i učinio. Ali litra benzina je 7,95, a litra plina 3,05. A ja ne volim plaćati nešto skuplje nego inače. Osjećam se u tim trenucima kao budala. A nisam mogao otići do Šole i napuniti rezervar jer što ako je nešto u njemu? Trun neka, prašina ili voda? Što ako ću morati do Palade da mi ga isprazne?
Odluka nije bila nimalo laka. Ponekad dan postane neobičan upravo zbog teških odluka koje sudbina odluči podastrijeti pred tebe. Ipak sam otišao. Za svaki slučaj natočio sam za sto kuna. Mala je bila sretna zbog toga. Ipak sam bio ostao bez plina, iako mi je još bio na jednoj zelenoj lampici. Ne znam, možda su kod Palade sjebali plovak?
sub - 11.03.2006
Kolekcionar
(svi likovi su izmišljeni)
Prije desetak godina Mrga, Les i ja smo bili cimeri. Živjeli smo na rubu Lovrana u velikoj kući slovenske udovice i njenog sina, kolekcionara. Imali su njemačkog ovčara koji se zvao Lord. Volio je da mu napucavaš omanju gumenu loptu u usta, on bi to hvatao, mahao repom i pravio se veliki frajer. Slabo su ga izvodili u šetnju, zbog čega mu se svaki put kad bih mu prišao s lancem kita dizala. Odveo sam ga samo jednom u šetnju, jer je mrcina bila prejaka.
Gazdarica Jožica imala je piskutav i promukao glas, i nikad nije naučila hrvatski. Kad smo se doselili kod nje smjestila nas je u prerađenu garažu punu vlage. Jedne večeri Mrga je prije sna ugledao dvadesetak centimetara dugačku gusjenicu s unutrašnje strane prozora.
Gazdaričin sin Dado imao je curu koja je ličila na nutriju, pa smo je zvali Nutrija. Često smo s njim znali igrati Riziko i ping-pong. Da, stavio je stol za ping-pong u našu garažu, kao da i bez toga nismo imali premalo mjesta. Primijetili smo da gazda Dado ne voli gubiti u Riziku, ali to smo pripisivali sveopćim umorom, pošto smo znali igrati Riziko tjedan dana uzastopce. Recimo da bismo ga počeli igrati u ponedjeljak popodne, zaspali bismo u tri ujutro, probudili se nakon osam sati, dvanaest sati igrali Riziko, otišli spavati... Nakon pet dana nitko više nije bio normalan, pa je sasvim normalno bilo da Dado grize kartonsku tablu ili baca figurice u prozor.
Dado je imao kolekciju leptira, bilo je pun kurac prepariranih leptira u njogovj sobi. Ponekad nas je zvao da ih gledamo s njim. Uvijek me prolazila tiha jeza u takvim situacijama. Ti leptiri su raščerečeni, špenadle su zabijene po njima, kao hrpa Isusa, kao leptirska Golgota. Nisam volio gledati te leptire, nije mi bilo svejedno. Nikako! I ostatak ekipe nije volio odlaziti s Dadom u njegovu mračnu sobu gdje je držao leptire.
Tijekom ljeta dolazili bi turisti. Tako su jedne prilike došle dvije purgerice. Trebale su se naći s nekim jebačima iz rijeke ali ovi su ih zajebali. Pošto nisu imale gdje, ostale su kod tete Jožice.
Zadnjeg dana svog boravka pozvale su nas na plažu. S nama je otišao i Dado, jer je smatrao da kao najstariji u ekipi a i kao sin gazdarice ima najviše prava na purgerski muf. Pili smo vino na obali, ja sam svirao gitaru. Netko je predložio noćno kupanje pa su Mrga, Les i dvije purgerke otplivali. Dado i ja smo ostali na obali. Nije mi bilo svejedno. Glas mi je podrhtavao kad sam mu svirao vesele pjesme, jer plašio sam se njegove reakcije ako bih počeo svirati neke tužne. On je gledao prema obali i govorio: Pogledaj, noćno kupanje. Kakav stereotip. Tim turistima stvarno se diže kurac na noćno kupanje. Ja se mogu kupati po noći svaki dan. Ne kužim šta je u tome. Bolje da su ostale ovdje, baš lijepo sviraš.
Shiny happy people, otpjevao sam. On je bacao kamenčiće u vodu i negodovao. Iz daljine se čuo pohotan smijeh.
Nakon što su izašli iz vode jasno se vidjelo da će se jebati kao životinje. Plaćale se noćenje 11€ po danu, i izračunale su da se moraju dobrano pojebati da im se to isplati. A nisu se jebale šest dana zbog jebivjetara koji su ih odjebali.
Planirale su otići sljedećeg jutra ali nisu. Ostale su još dva dana kod Jožice a onda ih je Dado potjerao. Rekao je udovici da su nemoralne, da je dolje u garaži (oni su to zvali apartman) leglo bludi, da se odvijaju sotonski obredi. On koji ima leptirsku golgotu i planira oženiti nutriju to je govorio.
Nakon što ih je otjerao spavale su još tri dana u ofisu. Što je ofis, nije vas briga. Nakon toga su otišle zauvijek...
Tek onda Dado nije mogao gubiti. Često je reketom gađao protivnika kad je izgubio na ping-pongu. Sve rjeđe nas je pozdravljao. Dane je provodio šutajući gumenu lopticu Lordu. Čak je i Lord nakon nekog vremena izgubio entuzijazam.
Jednom su u našu sobu došle nove purgerke. Ovog puta bila je tu jedna Tihana koja je toliko mrzila svijet, bila je bahata i arogantna i mršava, punkerica, najpametnija na svijetu itd... Odmah mi se svidjela. Ona i njena frendica su počele dolaziti kod nas, Mrga je nešto bario ovu drugu, ali bezuspješno.
Dado je opet popizdio, opet je rekao Jožici da je unutra leglo bludi i nemorala. Uletila nam je u garažu i počela se derati na nekakvom slovenskom: ... Ne znam ja slovenski, fantje van, tako nešto...
Onda je Les izgubio živce, otišao dolje i stjerao u kurac i Jožicu i sina. Nikad ga nisam vidio da je izgubio živce, to se totalno kosi s njegovom dobrom ličnošću.
Nakon toga prestali su s napadima. Bio sam u ljetnoj avanturi s Tihanom i proživio sam tu vezu previše intenzivno, trebalo mi je neko vrijeme da se oporavim, da sljedećoj rospiji dam šansu da mi skače po živcima. Lord je umro od starosti, a ne znam što je s Jožicom i Dadom.
čet - 09.03.2006
Ima li ovdje kolekcionara?
Prvog Dylana kupio sam u ranu jesen hiljadudevetstosedamdesetipete. Sjećam kao da je bilo jučer. U Nami sam to uzeo, poslužila me Neda. Znaš Nedu? Ima dvoje djece, živi u Narti? Kako se ne sjećaš? S Mirkom živi, inkasatorom, onaj što puno pije? Ne znaš ga? Ma dobro, nema veze, gdje sam stao? Da, nosio sam bijelu majicu, ustvari vestu, imao sam neke smeđe cipele, imale su rupice, znaš one modele? One s rupicama? To se nosilo u to vrijeme. Znaš Gredelja? E, i on je nosio takve cipele. Uglavnom, kupim ja to od Nede, i krenem doma. Svega se sjećam, svakog detalja! Augustinčićevom do Moljčeve, ulicom Pere Zlatara preko Trga Viktora Ivančića... Čak sam prešao preko crvenog na onom raskršću pored Sokolane. Fantastično!
Well, to je ZANIMLJIVIJI dio izlaganja nekog kolekcionara. Isusebože kako su jebeno naporni.
Čestitam gospodine Gorsky
Jučer sam čuo ovu urbanu legendu. Priča kaže: Kad je Neil Armstrong sletio na Mjesec, rekao je: "Ovo je mali korak za mene, ali veliki za čovječanstvo." Ali nakon te legendarne rečenice uslijedila je jedna prilično nepoznata, koja glasi: "Čestitam gospodine Gorsky!"
Zbog ruskog prizvuka prezimena Gorsky Armstrong je dugo vremena bio pod prismotrom CIA-e, FBI-a i ostalih UDBI. Je li to bio tajni kôd, ili šifra neke druge vrste koja je ugrožavala nacionalnu sigurnost? Armstrong je dugo vremena odbijao odati tajnu, ali nedavno se saznalo...
Naime, kao klinjo Neil je čuo svoju susjedu Gorsky kako govori mužu: Popušit ću ti znaš kad? Kad ovaj mali (Neil Armstrong) bude hodao po Mjesecu!!
sri - 08.03.2006
Hoćeš čipsa da ti donesem?
Ovo se dogodilo za vrijeme jednog stočnog sajma u Gudovcu, danas mi je ispričao prijatelj...
Tip radi na parkingu koji se nalazi preko puta ulaza u Sajam. Smjene su po osam sati, s tim da radnici imaju dnevnicu,sendvič, vodu i pola sata pauze.
Auti su poredani u dva reda. Dolazi žensko. Tip joj pokazuje mjesto i navodi je, pokazuje rukama kuda da ide. Ona ide u rikverc, on hoda unatrag i navodi je do njenog mjesta. Pred kraj je tip leđima totalno približen automobilu iza sebe.
Odjednom žena skida nogu s kvačila, a auto se ugasi i odskoči unatrag. Tip udari u auto iza sebe, ali srećom auto nije bio u brzini niti je ručna bila povučena, tako da ga je odgurao. Da je slučajno bio u brzini tip bi ostao bez nogu. Tip izvan sebe, poludio, a žena izađe sva zbunjena izađe iz auta i kaže:
-Ajoj... Hoćeš čipsa da ti donesem?
