Plodovi zemlje

Zadnjeg dana našeg novogodišnjeg izleta u ubava Makedonija bili smo na izvoru rijeke Drim, u Svetom Naumu, petstotinjak metara od Albanske granice.

Kako nismo imali organizirani prijevoz nazad, glavinjali smo okolo razmišljajući da pozovemo našeg taksistu da nas pokupi.

Međutim, prišao nam je neki tip i ponudio vožnju.

Čim je sjeo u taj nekakav polukombi, zapalio je cigar, što je iznenadilo naše žene, ali kako se one plaše Makedonaca nisu ništa rekle. Nas dvojica smo bili sretni što je barem netko u tom polukombiju ostao muškarac. Gledali smo kako dim vozačeve cigarete nestaje upravo onom brzinom kojom je nestajala naša muškost nakon što smo upoznali naše žene, nedotibog veće sreće...

Nakon par dimova vozač je s dna svojih pluća glasno povukao masni hračak i opizdio ga kroz prozor. U očima naših žena ocrtavao se veliki strah, velik poput našeg divljenja tom Muškarcu.

Onda je Muškarac počeo da pričata. Ima neki dućančić, a kad nije u njemu radi kao vozač polukombija. Najčešće vozi Grke s granice u shopping pa nazad na granicu.

Nije baš sreta. Ne voli Grke. Ne voli baš ni Albance. A činilo mi se da mu ni mi nismo nešto posebno dragi.

Govorio je kako su prije oni (Makedonci) išli kod njih u shopping. Kako je prije sve bilo jeftinije, kako se imalo više para...

I onda je rekao jednu od najboljih rečenica koje sam imao priliku čuti:

- Prije petnaest godina oni su nama bili cigani, sad smo mi njima cigani.

U Ohridu su Sveti Klement i Sveti Naum osnovali prvo sveslavensko sveučište. naš vozač mora da je bio direktni potomak jednog od njih, jer je sažeo petnaest zadnjih godina ovih prostora u jednu rečenicu.

Kolega Stanislav Feldman bavi se otprilike jednakim poslom kao i moja malenkost, s tim da to radi za manje novaca i za manju publiku. Kako vele u uvodu,Feldman je ugledni psihijatar koji je dvadesetak godina radio kao psihoterapeut u Švicarskoj, a nedavno je na temelju iskustava svojih pacijenata objavio knjigu Ljubav na drugi pogled (ne miješati s knjigom Ljubav na zadnji pogled kolegice Vedrane).

U samom intervjuu Feldman vam govori isto što i moja malenkost na stranicama Cosma, ali postoje ljudi koji vjeruju samo onima koji imaju i formalnu naobrazbu, pa prema tome, odvojite vremena i pročitajte taj inspirativni intervju, i, kako bi rekao kolega doktor Phil, nadajmo se da će vam to pomoći da shvatite da ipak niste onoliko sjebani koliko bi željeli da budete:

http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,2,17,intervju_feldman,62945.jl

Da vidite možete li izdržati jedno pored drugog, da vidite slažu li vam se navike... Tako smo ja i moja žena prije nego što smo se oženili četiri godine živjeli zajedno.

A sa sljedećom sam živio samo godinu dana prije braka...

Prije par dana sjele mi pare iz Srbije, dakle, sada s velikom sigurnošću mogu reći da će ovih dana u Srbiji biti izdana knjiga Muškarci su iz birtije, žene su s pijace, mladog jebozovnog hrvatskog autora mene.

Cijena će biti oko 3 eura, stoga, dragi moji bivši neprijatelji, navalite!

Budući da je u vezi dvoje mladih ljudi upravo spolni nagon najveći izazov, upravo svjesno kontroliranje toga nagona s njegovom velikom kušnjom omogućuje prijeko potrebno sazrijevanje mladića i djevojke”, piše glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić.

Eto, javiše se nejebci za Valentinovo. Kakti, praznik zaljubljenih, praznik ljubavi. Govore o zrelosti. Tko nije zreo, taj jebe. Tko je zreo, taj ne jebe. Bit će da svećenici opravdavaju svoje nejebstvo upravo zrelošću. Ali istovremeno u svojoj zrelosti svode veze na seks. Jer najveći problem dvoje mladih u vezi je to što bi se oni jebali, a nisu oženjeni. K vragu sa svim ostalim problemima, glavni problem je što bi dečko gurao pimpek tamo gdje cura piški. A dobro znamo da im od toga može narasti rep. Ako nisu oženjeni, naravno. Jer Netko Tamo Gore tko je zadužen za prikačivanje repova strogo gleda jesu li kandidati za rep oženjeni ili ne.

Ma sve je to velika zajebancija otkako više ne spaljuju ljude na lomači...

Ovih dana čitam Hemonwood Aleksandra Hemona, zbirku kolumni koje je objavljivao u BH Danima. I tako, Bosanac u Americi govori kakvi su ustvari Ameri, pa malo i o Bosancima...

U jednoj od kolumni, ili je to ustvari kratka priča, izvrsna kratka priča, jedna od boljih koje sam pročitao, veli kako je kao mlad slušao Swanse i Sonic Youth.

Ja sam generacija koja se naslanja na ta dva benda, djelomično i zbog toga što prije nije bilo neta pa je trebalo više vremena da takvi bendovi dođu do svakog sela.

Ono što je zajebano jest da je Aleksandar rođen 1964. godine. Čovjek ima preko 40 godina. Dakle, ljudi koji su slušali Sonic Youth i Swanse danas imaju preko 40 godina.

Ja još uvijek smatram ljude preko 40 starcima.

Kao što aute mlađe od 90-tog godišta smatram skoro novima.

Ali ima u knjizi i jedna bosanska fraza koju sam skoro zaboravio.

Kita za uvo. Čita se: kita zauvo.

Primjenjuje se na sljedeći način:

Kad draga pita - Što ću dobiti za Valentinovo?

Ti kažeš: Kitu zauvo.

Kao što znate, pogotovo ako steredovni čitatelji Storija (časopis koji se bavi svakodnevnicom estradnih zvijezada), Novu godinu proveo sam u Ohridu, u ubava Makedonija.

I stvarno ne znam zašto mi je tek sad, mjesec dana kasnije, pala na pamet bahatost hrvatskih carinika.

Srpski carinici, kojih se hrvatsko čeljade naučeno medijima po defaultu plaši, prilično su nostalgična vrsta ljudi. On će vas pitati jel Jadran još uvek onako plav i vraćajajući vam pasoš gledat će kroz prljavi prozor kupea tamo daleko, u šasiju izgorelog fiće koja leži pored potoka.

Makedonski carinici govore brzo, oni su razgaljena vrsta. Dajtoto pasošeto, va Makedonija ideteto, prijatno, se gledamo...

Ali ovi naši jebivjetri koji misle da su povukli Boga za muda jer tu i tamo dobiju 20 eura jer zažmire kad netko prošverca dva devede plejera...

Svakod dana kroz Hrvatsku prođe možda 200 kila kokaina, 2 kamiona ukrajinskih kurvi i 5 vagona Kineza, ali ti naši Đon Vejnovi na carini još uvijek su totalno uvjereni u neophodnost svoje dužnosti.

Gledaj mala, sad ću ti da stavim žig. Ne može to svatko, za taj posao moraš biti fizički i psihički istreniran. Nije to, kako neki misle, da samo lupiš žig i odeš dalje, treba tu i pogoditi pravu stranicu pasoša, i okrenuti žig s prave strane...

Vi nastavite svoje putovanje bez straha, budite bezbrižni, jer mi smo ovdje i lupamo žigove, you know...

A svako malo s krova vagona začuje se topot bosih dječjih stopala... Mali Kinezi igraju lovice...

I primijetio sam da osim standardne frke sa Slovencima sad imamo novi sport - nabacivanje organima javnih osoba. Prvo su se par dana nabacivali bubrezima obitelji Klasnić, da bi sad pronašli novu loptu u vidu Račanovog ramena.

O Glavašu koji je tri mjeseca štrajkao glađu da ni ne govorim.

Okej, okej, svi mi volimo pročitati da je susjed susjedu zbog pola metra drva sjekirom raskolio glavu, ali kad se Crna kronika proširi od prve (politika) do zadnje stranice (sport), nekako više ni bolestan na miru ne možeš biti. Ako si dovoljno javna osoba, naravno.

Ivica je dobro. Sve je u najboljem redu. Jutros je doručkovao, pije vodu, a popije i malo kave. Sjedio je u krevetu, a inače puno spava - kaže njegova žena na naslovnici Večernjaka.

On je dovoljno javan da njegova bolest bude vijest još za vrijeme njegovog života. Za razliku od Ane Rukavine, koja je postala dovoljno javna tek nakon svoje smrti.

Klasnić je dovoljno javan da se nabacuju njegovim bubregom uzduž i poprijeko, za razliku od Sime Mraovića čiji bubreg ne puni naslovnice.

Jedna moja poznanica boluje od raka. Njoj ga nisu baš rano otkrili. Pitanje je hoće li se izvući. Ona se jamačno pita po čemu je Račanov rak zaslužio da bude na naslovnici, a njen nije? Koliko rečenice poput "Sjedio je u krevetu, a inače puno spava" mogu pomoći i na koji način? Da razbiju stereotipe nas čitatelja o tome da bolesnici u bolnici igraju ragbi ili skaču s padobranom? Ili da počnemo suosjećati s nekim nepoznatim čovjekom, kao da nemamo dovoljno empatijskih izvora na svakom koraku oko sebe. Ili da budemo produktivniji na poslu iznenada spoznavši da smo živi i zdravi? Ili da iz ovih stopa odemo u bolnicu na pretrage?

A kad se mediji dovoljno nauživaju Račanovog ramena, a neko drugo rame ne bude u blizini, pretpostavljam da će u rubrici tipa Glas naroda objaviti nešto u stilu: Pun nam je kurac Račanovog ramena, političari koriste svoje bolesti za javnu promociju...