Plodovi zemlje

Znam, trebao bih izvući šokantan naslov koji ne odgovara sadržaju poput "Ante Tomić: Obažavam dirati hrvatske glumice po sisama", pa bih trebao napisati gordanmalićki uvod tipa "Tog vjetrovitog jutra mogao si nožem rezati maglu kad se iza ugla pojavio Čovjek u šeširu. Niti nakon trećeg 12 godina starog viskija iz Tomićevih dubokih toplih očiju nije isparavala opijenost..."

Dame i gospodo, ponosan do razine bridenja ušiju predstavljam vam iskrenog, skromnog i vrckavog pisca kojeg je nemoguće ne voljeti.

Postoji Ante Tomić nogometaš, Ante Tomić šumar, Ante Tomić košarkaš... Je li frustrirajuće guglati u potrazi za komentarima svog lika&djela s takvim imenom?

Ne, jedna mi je nelagoda bila, dok je moj imenjak u Dinamu još dobro igrao, da me Zdravko Mamić zabunom ne proda u Ferenbahče, a sve drugo u vezi s tom smiješnom okolnosti veliki je blagoslov. Boris Dežulović, na primjer, ima tako jedinstvenu kombinaciju imena i prezimena da je od telekomunikacijskog poduzeća morao zatražiti tajni broj, a kretena koji bi mene gnjavio ili mi psovao najmilije zbog neke rečenice u nekom mom članku vjerojatno će obeshrabriti petnaest Anti Tomića u imeniku telefonskih pretplanika RH. Proturječno će ti možda i neuvjerljivo zvučati, ali natoč javnim pojavljivanjima, ja sam zapravo povučena osoba i zato mi je prekrasno biti John Smith.

Ti si jedan od rijetkih modernih pisaca koji do uspjeha nije došao preko bloga. To mi je čudno. Jesi li i ti poput Štulića dosađivao Splićanima noseći pisaću mašinu i čitajući svoje priče sve dok te producenti nisu prepoznali? Kako je došlo do izdavanja zbirke Zaboravio sam gdje sam parkirao?

Što se bloga tiče, u vrijeme kada sam ja, početkom devedesetih, počeo objavljivati, štamparski je stroj tek bio otkriven, u nekim su zabitima još uvijek benediktinci prepisivali rukopise, a internetsku vezu imao je samo James Bond. Književna slava nije bila tako široko dostupna i valjalo je kumiti i podmićivati urednike u izdavačkim kućama, a nasrtljiviji autori služili su se čak i fizičkom silom. Prekinut ću ovdje svoj iskaz da ne bih rekao nešto što bi me moglo krivično teretiti. 
 
Onako površno gledajući, čini mi se da je FAK propao onog trenutka kad je u njega ušla žena. Je li to zato što je bila samo jedna pa se niste mogli dogovoriti tko će prvi ili su razlozi pliće naravi? Je li ti žao što više nema FAKa?

Propast Faka nema veze sa ženama, nego s častohlepljem. Stanoviti su pojedinci, što se kaže, ili negativne pojave, pošandrcali od oholosti kad su čuli svoje ime na televiziji. Nedostaje mi, istina, to vrijeme, znali smo se divno zabavljati, a i publika skupa s nama, ali s druge strane stvarno više nisam mogao trpjeti preseravanje Krune Lokotara.

Čini mi se da si jedan od rijetkih pisaca koji se nije posvađao s Miljenkom Jergovićem. Je li problem u tebi?

Problem je dijelom u meni, jer kada moj prijatelj Miljenko krene bjesniti zbog ovoga ili onoga, ja mu se, kao blaga i zajebantska narav, samo toplo nasmiješim i izvalim nešto djetinjasto i besmisleno. On ima kraći fitilj od mene i štošta uzima ksrcu, a da mene to uopće ne dira. No, ako ćemo pravo, Miljenko je često u pravu i u mnogim njegovim svađama potpuno mu držim stranu. Zamjeram mu ponekad na žestini reakcije, ali argumenti mu uglavnom stoje. A ako koji put i mislim da moj prijatelj griješi, preko njegove ću greške lakše prijeći nego preko tuđe, jer je on i međunarodnim relacijama rijetko viđen talent, autor barem tri knjige koje bih bez razmišljanja nazvao remek-djelima. Zbog toga, ako mene pitaš, on smije više nego drugi. Znaš kako bi rekla ona rimska, što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno Viskoviću.   

Iako se  u tvojim kolumnama ne spotičem prečesto na prezime Tuđman, po raznim virtualnim ugibalištima još uvijek si etiketiran kao crveni. Smeta li ti takav odnos s biračima, ima li smisla objašnjavati im da nisi crvena neman?

S biračima nemam nikakav odnos jer se ne natječem na političkim izborima. Ne moram se ulizivati nikome. Ako me netko ne voli, neka mu. A što se političkog uvjerenja tiče, ja stvarno jesam crveni. Mislim da se vrijedi boriti za svačije socijalne šanse, vjerujem da bi trebali biti milostiviji prema slabijima, zlo mi je od gramzivosti koja je zavladala nama. Što dublje tonemo u korporacijski kapitalizam, sve više žalim da smo odustali od socijalističke utopije.

Roman Što je muškarac bez brkova doživio je sedmo izdanje (ispravi me ako je u međuvremenu izdano još koje). Spadaš među najčitanije hrvatske autore. Da ne pišeš kolumne u Jutarnjem, bi li mogao preživjeti od pisanja?

Bih, jer mnogi u Hrvatskoj žive od svote koju ja zaradim pisanjem knjiga i filmskih scenarija. Ali, s druge strane, imao sam jedno... ne bih baš rekao siromašno, točnije bi možda bilo reći niskobudžetno djetinjstvo i moji mi štošta nisu mogli priuštiti. Novinsko me je zaposlenje u mojim tridesetima uvelo u luksuz kojega se bez ljudskih žrtava ne bih odrekao. Samo, tvoje je pitanje pogrešno. Ne zamjeram ti, jer mnogi tako misle, da je pisanje u novinama nešto što ja radim preko volje, zato jer moram, a moje srce je u književnosti. Prava je istina, međutim, da su meni novine važnije od ičega. Ako u subotu imam dobar tekst, ako znam da sam taj tjedan razvalio, spoznaja da se dvjesto tisuća ljudi smije mojim ludostima za mene je dosta blizu definicije apsolutne sreće. Nijedna knjiga ni film ne mogu mi donijeti takvu radost.  

Što misliš o stipendijama Ministarstva kulture? Jesi li ikad zatražio ili možda dobio koju?

Nisam se natjecao i ne vjerujem da hoću, jer ih shvaćam kao socijalnu mjeru. Ima kolega koje su bez posla ili lošije zarađuju pa mislim da te pare njima pripadaju više nego meni.
 
Jedno vrijeme pisao radio si intervjue za Playboy. Pročitao sam onaj s Matom Mišom Kovačem. Je li dio njegove karizme prešao na tebe? Kako je biti u društvu prave legende? Je li on najbliže onome što bismo mogli nazvati hrvatskim Elvisom? Postoji li netko čiju bi osobnost izdvojio?

Intervju s Mišom stvarno je bio zastrašujuće iskustvo, gotovo sam čuo elektricitet kako pucketa oko njega. To je čudesan dar koji, na žalost, imaš ili nemaš, ne prelazi s čovjeka na čovjeka. Jebi ga, dude, pa nije karizma gripa. A što se tiče osobnosti kojoj se zaista divim, ima ih više, ali iznad svih je jedan jedini - osjećajan, a kul, propalica, a džentlmen, duhovit i mudar. Keith Richards.

Iako si hrvatski celebrity, nema te u novinama. Ispada da nemaš vanbračne djece, da se ne svađaš sa susjedima oko zemlje, ne kupuješ vile na Jadranu u pola cijene, pa čak ni Mečka koju voziš nije ukradena. Daješ li dio honorara od kolumni kolegama novinarima da ne pišu o tebi?

U ono vrijeme kad sam kao bio slavan, kad su svi pričali o Muškarcu bez brkova, jedno mi je popodne zazvonio telefon i neka žena iz Kraša me upitala bih li izvlačio dobitnike u nagradnoj igri Dorina čokolade. Danas shvaćam da je to bio prijeloman trenutak. Da sam pristao, zacijelo bih postao nešto kao Luka Nižetić ili Davor Gobac, osoba koja po nejasnoj osnovi svako malo osvane u novinama. Odlučio sam se ipak za ponešto povučeniji život i brižljivo ga pazim. Novinarima ne odgovaram na pitanja intimne prirode. Odbijam devet od deset televizijskih emisija u koje me pozovu. Nećeš me vidjeti u ni u Piramidi ni u Latinici. Uljudno sam se zahvalio kada mi je jedna automobilska kuća ponudila besplatna kola, jer me prestravila pomisao da se gradom vozim u nečemu na čemu je velika naljepnica s mojim imenom. Slavu općenito smatram neumjesnom pojavom.

Obojica smo obožavatelji Toma Waitsa. Misliš li da on prečesto zamrači na neku umjetničku stranu? Bi li mogao poslušati Bone Machine više puta zaredom, jesi li ikad bio na nekom njegovom koncertu i bi li ti bilo žao da ti djeca slušaju Magazin?

Bio sam mlađi kad je izašao Bone Machine i mogao sam ga opetovano slušati, ali zadnji album, mračni i divljački Real Gone, sam jednom, sa slušalicama na glavi, neoprezno pustio dvaput zaredom i u jednom trenutku zaprepašteno otkrio da mi ruke drhte. Uhvatio sam neke godine da mogu slušati samo melodioznu muziku. Moje preporuke u godini iza nas: Nick Lowe, At My Age, Loudon Wainwright III, Strange Weirdos, Mark Olson, The Salvation Blues, Bettya LaVette, The Scene of the Crime... Što se djece tiče, moj mali sluša Hladno pivo i Ramonese i zbog toga, više nego zbog ičega drugoga, znam da sam uspio kao roditelj.
  
Dva tvoja romana (Što je muškaraca bez brkova i Karaula) skoro su istovremeno prebačena na filmsko platno. Za Karaulu si sam pisao scenarij, dok je Hribar scenarist Muškarca bez brkova. Možeš li usporediti ta dva filma? Jel ti draže da nekome daš prava na film, pokupiš pare i zabole te živo, ili više voliš imati kontrolu nad ekranizacijom svojeg djela?

Kontrola je sranje. Ako netko ekranizira tvoje djelo, trebaš biti počašćen, a ne zavrtati mu ruku drzne li se skrenuti s tvoje umjetničke vizije. Redatelj je također autor i moraš poštovati njegov rad. Na filmskoj je špici, naposljetku, njegov potpis najveći i njemu će vaditi crijeva ako ne uspije. S Hrvojem Hribarom sam tako imao neugodno iskustvo s televizijskom serijom Novo doba i odlučio u Muškarcu bez brkova zaostati korak iza njega, praviti se da ja nemam ništa s tim. Iskreno, nisam mu vjerovao, a nije se ni on nešto ubio od povjerenja meni. Film je na kraju ispao odličan i svi su ga voljeli, ali ja sam i tada ostao na laganom odstojanju. Ako sam već iščekivao katastrofu iz koje ću se izvući prstom pokazujući u redatelja i vičući: „Sam pao, sam se ubio!“, činilo mi se pošteno da se ne guram ni u Hrvojev uspjeh, nego mu pustim da uzme svu slavu. S Karaulom je drugi slučaj. U njemu sam otpočetka bio i taj film mnogo mi je bliži, ali i tu sam ja drugi čovjek, scenarist i pouzdanik Rajka Grlića, njegov odani štitonoša, krivonogi Sancho Panza koji na magaretu poslušno kaska za plemenitim gospodarom.  
  
Vezano uz filmsku industriju, jedno škakljivo pitanje na koje ne moraš odgovoriti. Woody Allen snimi jedan film godišnje, i to samo zato da bi u njega ubacio scenu u kojoj se drpa s kakvom poznatom jebozovnom mladom glumicom. Hrvatska nije Amerika, ali kad bi mogao sebe ubaciti u scenarij i primiti sisu neke popularne hrvatske glumice, čija bi to sisa bila?

Kazao sam ti već kako brižljivo doziram svoje pojavljivanje u javnosti. Dati se uslikati u filmu daleko je preko moje mjere. Sisama glumica divim se iz daleka i trudim se biti pristojan, da me baš ne uhvate kako čeznutljivo buljim u dekolte.
 
Jergović štanca jednu knjigu godišnje, i do četrdesete će morati kupiti štalu od susjeda da ih može negdje držati. S druge strane, Perišiću treba pet godina da napiše knjigu, a ni Baretić baš nije prebrz. Prođe ovogodišnji Interliber, a od tebe ni pisma ni razglednice. Čekaš li da se Građanin pokorni dovoljno proda, da ne radiš samom sebi konkurenciju?

Već više od pola godine gotov mi je jedan mali roman, drugi sam nedavno počeo, a s Rajkom već godinu dana pišem scenarij za njegov idući film. Ne žurim se da išta od toga pokažem. Mlad sam još, imam vremena.
 
Ako sam dobro skontao, ti si jedan od utorkaša. Baretić, Ćićo, Mosor, Ćurin, Dežulović, Ivanišević, Pavičić, Tomić… Respektabilna kolumnistička banda. Nije li vas strah da ćete si međusobno pokrasti kolumne? Tko je najglasniji, tko najtvrdoglaviji, tko se najbrže napije? Osim Lepe, imate li kakvu ženskadiju tamo ili ste vi utorkaši od žena bježači?

Utorkaše se precjenjuje. To društvo ni po čemu uistinu nije drugačije od neke druge grupe nesretnika u osjetljivim godinama, oko četrdesete, kada se počnu lagano svoditi životni računi. Svaki od nas za se zna koliko je toga zasrao pa je ranjiv, lako se rasplače i neobjašnjivo razbijesni i jedina mu je utjeha misliti kako je onaj s druge strane stola bio gori od njega. Samo zbog toga okupljamo se svaki tjedan, da bi se naslađivali tuđoj muci. Za javnost se tobože izvanredno zabavljamo, a zapravo samo gledamo kako bi jedan drugome zabili viljušku u prsi. Ružno je to gledati i samo zbog toga nema žena među nama. Nijedna žena ne bi nas mogla ostati dulje od pola sata, osim Lepe koja je u životu vidjela svakakvih strahota i iz svoga kuta samo povremeno žalostivo uzdahne i rekne: „Ej, dico moja, nije život kruva i sira.“

Naš kolega Mile Radovanović jednom je prilikom napisao da otkako se oženio piše sjedeći na wc školjci, jer je to jedino mjesto gdje može uživati mir. Je li tebi potreban mir kada pišeš? Događa li se da ti član obitelji sjebe neku besmrtnu misao? Izvlačiš li se na obitelj kad nešto ne dovršiš do dedlajna?

Za pisanje moraš pobjeći, u vremenu ili prostoru, otići u nekakav ured ili čekati noć da bi radio u kuhinji. S djecom, koja zbog nečega vjeruju da ti nemaš ništa izvan njihovih života, književno je stvaranje zaista prilično komplicirano. Ali, s druge strane, oni su vrijedniji od svega što sam ikad napisao i ikad ću napisati i ne žalim se. Uspijeva mi, prilično dobro, rekao bih, biti i otac i pisac. A ako koji put zeznem urednika, naravno da se izvlačim na obiteljske obaveze, no nisu oni jedini. Imam čitav repertoar isprika, potresnih, plačljivih, ljigavih. Sasvim mi je nova, ako me netko zove na telefon: „Reci mu da sam umro.“

Jesi li discipliniran pisac? Imaš li, poput nogometaša, kakvu karantenu tipa nema seksa i narodnjaka dok ne dovršiš poglavlje?

Gnušam se discipline, nemam radnu etiku, zajebat ću svakog naručitelja posla. Ja sam ti kao oni mušičavi majstori. Počnem montirati kadu pa me nema ni čuti ni vidjeti tri tjedna i baš me briga da ljudi peru kosu u sudoperu. Gdješto se ipak prislim napraviti nešto do kraja i tada stvarno odem u karantenu. Zatvorim se u hotel pa pišem i plačem.

Imam dojam, nemoj me krivo shvatiti, da te hrvatska snobovština smatra nekim tko piše pizdarije. Kao da vlada neka suluda doktrina da čim si čitan, postaješ banalan. Ili obratno, da su pravi pisci samo oni koje nitko ne čita, jer su toliko duboki i mudri da ih raja ne može skontati.

Joooj, nemoj! Uhvati me mala snaga kada me pitaju za tu stvar. Nekada sam pjenio, a sada me samo uhvati malodušnost. Ne mogu promijeniti književne kritičare, baš kao što ni oni ne mogu promijeniti mene. Krotko prihvaćam sve što oni imaju kazati o mojim tekstovima, a od vlastitog ću se mišljenja o njima radije suzdržati.

Svjedoci smo aktualnog hrvatskog trenutka u kojima se odojčad cijeni mnogo više od Kiklopa. Pa ćeš tako ako uzgajaš landrase ili pijatrene možda i uspjeti iskamčiti pokoju kunu od države, ali ako osvojiš Kiklopa za debitanta godine dobit ćeš šest i pol kila bronce i pusu od Ministra kulture. Zahvaljujući uobičajenom zanimanju medija za mlade pisce (vjerojatno bi pisali o njima da se kojim slučajem bace s kakvog zvonika), riješio sam se okušati u formi intervjua. Kao prvi pokusni kunić poslužila je Zrinka Pavlić, jedna od žena kojoj zahvaljujem svoju književnu karijeru, a da joj nisam čak ni večeru platio. Zrinka je na prošlom Interliberu predstavila zbirku eseja Svijet i praktična žena, a kvaliteti njenog štiva možda je najviše komplimentirala Milana Vukovićka Runjićka uspoređujući je s Dubravkom Ugrešić. O svojem pisanju, nogometašima i komunizmu Zrinka se emajlom povjerila vašem vrijednom i jebozovnom reporteru, meni.

P: Ajd da počnemo formalno. Smeta li ti kada tvoj prvijenac Svijet i praktična žena prozovu zapisima s bloga?

Ne smeta mi jer 50% tekstova u toj knjizi i jesu zapisi s bloga. Jedino mi je glupo kada se fraza "zapis s bloga" izgovara kao "stajsko gnojivo u mom neseseru". Netko je čuo da na blogu svaka budala može napisati što god joj padne na pamet i svi su odmah zaključili da je svatko tko piše na blogu budala kojoj svašta pada na pamet. A to je isto kao da zaključiš da je svatko tko piše u Wordu kreten.

P: Jesi li zadovoljna reakcijama čitateljica? Nađe li se i pokoji zadovoljni čitatelj?

Ima zadovoljnih čitatelja, nezadovoljnih čitateljica i svih ostalih rodno-spolno-zadovoljno-nezadovoljnih kombinacija. Stvar ukusa. Normalno, uživam kad me hvale, a negativne komentare, barem kada je riječ o ovoj knjizi, uopće ne doživljavam. Ne mislim da sam napisala klasik hrvatske književnosti, ali znam da je knjiga dobra i nema tog negativnog komentara koji bi me pokolebao. Ruku na srce, i nije ih bilo previše.

P: Kakav je tvoj odnos prema institutu književnih nagrada? Što misliš, hoće li ovaj netom osvojeni Kiklop na tebe djelovati pozitivno ili negativno ili ga pak smatraš tek držačem za čipku?

Za imanje nekakvog THE ODNOSA prema književnim nagradama kao INSTITUTU čovjek bi trebao biti upućen u događaje i odnose na književnoj sceni. Ja UOPĆE nisam upućena u to. Većinu književnika, urednika i izdavača ne poznajem ili ih čak niti ne prepoznajem po liku, imenu i značaju, nemam pojma kakvi su im međusobni odnosi, skroz sam neinformirana o možebitnim zakulisnim igrama, simpatijama, antipatijama, aferama, ljubavnicima, klanovima, tračevima i ostalim sapunarijama. Tu i tamo u prolazu čujem da ovi mrze one i da onaj spava s ovom te da to nekako utječe na odabir dobitnika nagrada, ali to me brine jednako kao i teška sudba Vlatke Pokos jer pouzdano znam da nema nikakve veze sa mnom. Iz tog mi razloga Kiklop isključivo znači krasno priznanje koje sam zasluženo dobila jer sam napisala dobru knjigu. I ništa drugo. Držat ću ga pod božićnom jelkom, umjesto Isusa i svete obitelji u štali.

P: Je li bilo nagrada (književnih ili bilo kakvih drugih) koje su ti izmakle? Jesi li poželjela zapaliti žirije nakon toga ili si iskreno čestitala dobitnicima?

Koliko se sjećam, nisam se natjecala ni za jednu drugu književnu nagradu osim Kiklopa, ali je mojoj grupi iz osmog a O.Š. "Otokar Keršovani" 1983. za dlaku promaklo prvo mjesto u natjecanju "Tito, revolucija, mir". Uvjerena sam da su članovi druge, pobjedničke ekipe podmitili Tita. Ili su se jebali s revolucijom. U mir se ne bih uplitala da mu se ne zamjerim baš sad, pred blagdane.

P: Kao dijagnosticirana skribomanka možeš li nam reći kako je živjeti s tom bolešću? Jel tvoje spisateljsko oko uvijek otvoreno ili ti ponekad polazi za rukom isključiti ga? Bi li se skribomani trebali tretirati kao invalidi i dobivati mjesečnu naknadu?

Ja već godinama govorim da bi meni država trebala plaćati mjesečnu naknadu samo zato da sjedim doma, kontempliram univerzum i bavim se srodnim diciplinama. S vremena na vrijeme bih – bez obaveze i dedlajna, naravno - narodu objavila kakvu svoju umotvorinu, a razradila sam i model financiranja takve (po potrebi i registrirane) djelatnosti. Neka svaki radni čovjek u Republici Hrvatskoj od zarade odvoji deset lipa mjesečno u Zrinkin fond i riješili smo problem. To je moj politički program i misao vodilja utemeljena na ljevičarskoj ideji socijalne solidarnosti te paroli kultura narodu.

P: Tvrdi se da zanat pisanja zahtijeva čeličnu disciplinu. Pišeš li svakodnevno ili u naletima? Mora li oko tebe vladati savršeni mir kad pišeš ili razvališ hajfaj do daske? Također, smatraš li svoje pisanje hobijem ili poslom?

Totalno me rastroji kada pročitam da, recimo, Ian McEwan svako jutro isprati ženu na posao pa onda sjedne za kompjuter i piše osam sati. I ne samo on - skoro svi pisci čije mi se knjige sviđaju imaju takve nekakve strukturirane, sistematske navike. Recimo, moj omiljeni pisac, Borislav Pekić, navodno je na zidu imao ploču po kojoj je lijepio bilješke i crtao konstrukcije svojih romana. Kod mene bi ta ploča izgledala konfuznije nego ona u policijskoj stanici iz filma "Privedite osumnjičene", a da ni ne spominjem da je vjerojatno ne bih znala namontirati na zid. Zato me svaki put kad netko spomene disciplinu, strukturu i organizaciju u pisanju opere kompleks manje vrijednosti. S vremenskom je organizacijom još gore – već sam u startu sjebana jer svaki dan radim u uredu od 9 do 5 ili 10 do 6 pa McEwanov raspored mogu okačit mačku o rep. Ili na onu Pekićevu ploču.
Pišem, dakle, u naletima i kada uhvatim slobodnog vremena pa ispada da mi je pisanje više hobi nego posao, ma koliko se ja u svojim sanjarenjima o "pozivu" opirala toj činjenici. Jedini koliko-toliko strukturirani moment je to što stalno sa sobom nosim bilježnicu u koju zapisujem ideje kad god me napadnu. Nedavno mi je netko rekao da nešto slično radi i Larry David, jedan od autora Seinfelda, a on je bogat, uspješan i popularan pa valjda onda ni ja nisam baš skroz izopćena iz kruga pisaca koji prakticiraju sedam navika uspješnih ljudi.

P: Baviš se jednim od najgorim poslova na svijetu, pišeš teve kolumne. Jesi li otupjela od silnog gledanja programa? Uspijevaš li se odhrvati reklamama?

Kako to misliš, uspijevam li se othrvati reklamama? Kao, ona baba iz Veetove reklame kaže: "Moraš to probati", a ja odmah odjurim u kupaonicu i spontano si izdepiliram spolovilo jer me puko marketing u glavu? Ili – vidim reklamu za Libresse pa i ja ustanem od šivaćeg stroja ne bih li marširala ulicom protiv krvavih mrlja po odjeći? Ako si mislio na tako nešto, da, zasad se uspješno opirem reklamama. A gledanje i komentiranje televizijskog programa nije me otupjelo, premda me zna raspizditi.

P: Napisala si i roman koji nikako da daš široj javnosti na uvid. Sve i da nisi zadovoljna kvalitetom napisanog, zašto to ne daš nekome da pročita? Imaš li neke moralne dvojbe? Smatraš li se moralnom osobom?

Misliš na onaj krimić s kentaurima? To sam napisala s jednim pra-pra-pra bivšim dečkom. Jest da je 99% romana moje djelo, ali neke su ideje njegove pa bi se mogao javiti i nešto srat, a kome se da baviti s time. Radije ću napisati nešto drugo.

P: Je li istina da je ženama lakše pisati od muškaraca? Žene imaju svoje drame, imaju PMS, konstantne bolove u raznim organima, a sve je to vrijedan izvor inspiracije. Naravno, i česte digresije pomažu. Također, prema nekim istraživanjima žene mnogo više čitaju od muškaraca, mislim da je omjer 85% u korist žena.

Gle, da bih ti mogla odgovoriti na pitanje o razlikama i usporedbama između ženskog i muškog pisanja, trebala bih, čisto zbog usporedbe sa "ženskim" doživljajem pisanja, nešto znati o načinu na koji muškarci doživljavaju svijet oko sebe, o načinu na koji razmišljaju, o dvojbama koje ih muče, o njihovim htijenjima, osjećajima i previranjima. A koga, jebote, briga za to?

P: Poznato je da su svi pravi pisci odavno mrtvi. Ipak, postoji li neki pisac koji je igrom slučaja živ, a da ga želiš upoznati? Može i žena.

Ne postoji. Mislim, mogla bih ti ja sad tu pisati o tome da su mi super Woody Allen, Dave Barry, Nick Hornby, Margaret Atwood, Jumpa Lahiri, James Ellroy i Ian McEwan, ali stvarna je istina da me živo zabole za njih kao stvarne osobe. Zanima me ono što pišu, ne oni. Eventualno bih pročitala tu i tamo koji intervju s njima i da, radije bih na kavu otišla s nekim od njih nego s Thompsonom i Petrom Perežom, ali nije da ginem od želje da ih upoznam. Čak mi se čini da bih upoznavanje s Ellroyem, koliko god volim njegove knjige, namjerno izbjegla.

P: Koji ti je hrvatski pisac, osim mene, ja sam oženjen, najseksipilniji? Jesi li kad imala mokre snove s Tomićem bez šešira ili Ferićem bez naočala?

Najseksipilniji hrvatski pisac mi je erotski pjesnik Emir, a nije ni Alka Vujica loša. Zasad još nije bilo mokrih snova, ali ima još vremena do klimakterija.

P: Ponašaju li se tvoji prijatelji drukčije prema tebi otkako si izdala knjigu? Postoji li među njima određeno staromodno strahopoštovanje prema nekome kome je izdana knjiga?

Ne. Ne jebu me ni za suhu šljivu.

P: Kad se tvoja ženskadija nađe na hrpi, vodiš li glavnu riječ ili ponekad dopustiš drugima da nešto kažu?

Ponekad dopustim drugima da nešto kažu.

P: Jel te frendovi traže da im kao poznati pisac platiš cugu ili pozoveš na neki ultracool događaj kao što je muzejska izložba?

Ne.

P: Prije dvadeset godina, kad si bila mlada, jesi li bila pankerica ili štreber? Jesi li često vikendom stavljala prst u usta ili si bila predsjednica debatnog kluba? Može li netko biti oboje istovremeno?

Debatni klubovi postoje samo u američkim filmovima o hajskulz, toga nije bilo u Šuvarovom usmjerenom obrazovanju. Tada smo imali školski Savez socijalističke omladine Hrvatske i aviomodelarski klub. U tome nisam bila. Prolazila sam s četiri i pet, dosta markirala i kartala Belu u školskoj kantini ili igrala Spjes Invejderse u lunaparku Tivan, izlazila sam u Jabuku i Kulušić, išla u muzičku školu i školu stranih jezika te pisala za "Polet". Imala sam i dečka za kojeg sam se planirala udat, ali mi je to prošlo do druge godine faksa.

P: Voliš li obljetnice mature? Održavaš li kontakte s tom ekipom?

Moj se razred našao samo za petu godišnjicu mature. Nakon toga – štanga. Bio je rat, odljev mozgova, sto čuda. Održavam kontakte s najboljim frendom iz razreda koji je danas policajac te s Domagojem, koji je danas Ribafish.

P: Tko je najpametnija trenutno živuća žena?

Ne znam, ne poznam je.

P: Žene danas imaju pravo glasa, smiju voziti auto, imaju pravo na bolovanje, pa čak i na porodiljni… A još uvijek postoje feministice. Je li to zato što žene nikad nisu zadovoljne? Jesi li ti zadovoljna?

Ovo mi je pitanje prenaporno. Moš onda tek mislit kakav bi bio odgovor.

P: Kakva si partnerica? Mislim na zajednički život. Jesi li zajebana, sklona ravnopravnosti pri podjeli poslova ili poput prave feministice ne radiš ništa osim što zapovjedaš? Bi li ti živjela s Cyn?

Ja sam super za zajednički život – volim kuhati i spremati, ali nisam manijak ni za jedno, nisam ljubomorna, ne očekujem da partner i ja stalno visimo jedno s drugim niti da dijelimo sve interese i prijatelje (dapače, užasavam se toga), ne prigovaram mu ako ne posprema i ne kuha (sam će bit prljav i gladan, pa ako mu se to tak sviđa…), ne prekopavam džepove i ne virim u emailove, ne sumnjičim, ne gnjavim s udajom, ženidbom, djecom i upoznavanjem roditelja, uvijek sam raspoložena za drpanje, ali ne napadam čovjeka ako mu se ne da, ne zapovijedam, ne ispitujem kamo i s kim ide i tako redom. Sve u svemu, ja sam super partnerica i apsolutno BIH živjela s Cyn. No ne bih ni sa kim drugim jer sve to što sam opisala da ja činim ili ne činim partneru – očekujem i zauzvrat, a to još NIKADA ni od jednog muškarca nisam uspjela dobiti. Zanimljivo, ali usprkos svim legendarnim pričama o tome kako žene gnjave s vezivanjem i obavezama, a muškarci žele biti slobodniji, moj izuzetno slobodan pogled na vezu nije se dosad svidio nijednom muškarcu s kojim sam se spetljala.

P: Svi smo mi više-manje kompulzivno-opsesivni. Ja i Tom Waits redamo cipele, a ti?

Ja redam kile. I prčkam po kosi.

P: Koji je tvoj najveći guilty pleasure?

Big Brother i "Christmas with Kićo".

P: Voliš li putovati ili smatraš da se najveće avanture odvijaju u glavi?

I jedno i drugo.

P: Za kojeg bi se nogometaša najviše voljela udati?

Za Michela Platinija. Ima moć, ugled, novac i svjetsku slavu, a više se ne bavi pizdarijama na terenu zbog kojih bi mi moglo biti neugodno. Osim toga, puno putuje pa ga falabogu nikada ne bi bilo kod kuće.

P: Razlikuješ li lijevo i desno, kakva si vozačica, znaš li bočno parkirati, jel se vežeš?

Naravno da razlikujem lijevo i desno – lijevo su braća Rusi, a desno avet fašizma. Vozim solidno, znam bočno parkirati, a vežem se samo u autu.

P: Žene vole imati biljke. Kakve ti imaš biljke? Jel imaš kakvu životinju?

Imam umjetno božićno drvce na tavanu, sto petnaest konja pasmine Honda Civic i jednog kiklopa. Jel se to računa?

P: I za kraj, pitanje koje me najviše zanima. Kako se uključuje veš-mašina?

RTFM. Ukucaj si to u Google.