Plodovi zemlje

Ponekad lutam po knjižnici kao štreber po bubuljicama, ne znajući odakle da počnem. Nasumce odaberem knjigu, pročitam prvu rečenicu koja je većinom toliko dosadna da je nemoguće ne primijetiti da ju je pisao netko tko nije prirodno antisocijalan, nego je bio toliko pretenciozan u svojim dosadnim zapažanjima da su ga ljudi jednostavno počeli izbjegavati.

Obično završim na Bukowskom, čiji prvi roman počinje prekrasnom rečenicom Sve je počelo kao greška. Međutim, kako sam pokupovao sve od Bukowskog, glupo mi je posuđivati knjige koje imam doma, a glupo mi je izaći iz knjižnice praznih ruku, pa posudim neku od knjiga čija prva rečenica ima manje od deset redova. Nije ih lako pronaći.

Danas sam u knjižnici bio prvi put nakon što sam izdao knjigu. Prije toga nije me bilo neko vrijeme jer sam zagubio Pseći tango Aleša Cara, slovenskog pisca koji nije pretjerano naporan, ali nije ni pretjerano zanimljiv. Ja ću ga pamtiti po tome što me koštao prilične zakasnine.

Posudio sam neautoriziranu biografiju Metallice, da se sa sjetom prisjetim svih onih prekrasnih imena bendova poput Mayhem, Slayer, Venom, Anthrax itd.

Kad sam došao do blagajne? i rekao prezime, knjižničarka mi je rekla:
- Ti si onaj Kokoruš s liste najtraženijih?
- Najtraženijih? Vratio sam knjigu i platio zakasninu, mislim da više nisam na listi.
- Ne na toj listi! Imamo tri tvoje knjige i sve tri su vani. Imamo čak jednu u bibliobusu i jednu u Novoj Rači. Činimo sve da postaneš besmrtan.

U Novoj Rači, pomislio sam, a baš sam nedavno prvi put bio tamo na kramu. Jednoj ženi potpetice su zapinjale u blatu. Na jednom štandu pisalo je: Rasprodaja, propala firma! Iz svakog šatora čula se ona zagonetna matematička balada Zvonka Bogdana Tko te ima taj te nema, tko te nema taj te sanja, tko te sanja taj te voli, a ti o tom pojma nemaš...
A sad u istoj toj legendarnoj Rači neka duša napaja se mojim pričama. Srce mi je htjelo iskočiti od sreće. Maknut s popisa Onih koji ne vraćaju knjige i stavljen na popis Onih čije se knjige traže. Sljedeće čitanje u Bogdanu Ogrizoviću pred ljudima u šalovima, plaćeno.

Kasnije sam otišao u knjižaru Mozaik u Gundulićevoj preko puta Adrije da potpišem par primjeraka svoje knjige. Stiglo ih pet prošli tjedan, tri su već prodali. Pitam, iako znam odgovor: A koliko ste Nuhanovića prodali?
Dva, kaže žena.
Dva, mislim u sebi, od toga sam ja kupio jedan. A mene ste prodali tri. Potpišem dva preostala primjerka i fotografiram se ispred knjižare sa svojom knjigom u izlogu.

I odem preko puta u Adriju i naručim grah s kobasicom za sedmnaest kuna, tek toliko, da se malo odmorim od silne slave.

Kad sam jednom davno stopao na relaciji Rijeka Zagreb, jedan kamiondžija mi je ispričao nešto u stilu: Kad prolaziš kroz Bosnu, nemoj pjevat, jer tamo svatko pjeva bolje od tebe. Kad prolaziš kroz Srbiju, nemoj plesat, jer tamo svatko bolje pleše od tebe. Ali kad prolaziš kroz Makedoniju, nemoj ni pjevat ni plesat.

E pa na nagovor prijatelja Lea odlučio sam pokupiti svoju curu komformista i u četvere provesti novogodišnje praznike u Makedoniji i to na Ohridu.

Ako ima netko iz Makedonije (ili iz bilo koje druge zemlje) tko će biti u blizini Ohrida (posebice hotela Desaret) pa nek mi se javi na lebowski@online.hr da dogovorimo neko druženje.

Crtička, ako ćeš ti biti u blizini, javi se obavezno!

Inače sam četvrti po prodavanosti u Algoritmu, hvala dobri ljudi.

E da, ako netko hoće da mu pišem kolumne za novce, za hrpe novaca, za milijune milijardi, također nek mi se javi na mail. Bato bato, treba šuške!

Ah, kao da je bilo jučer, a nije, nego je bilo prije dvije godine, kad sam svog Golfa parkirao upravo ispod znaka Martićeva ulica, izišao van i pitao prolaznika: Oprostite, gdje se nalazi Martićeva ulica.

O da, bio sam seljačina.

I kao da sam prekjučer ušao u Booksu i ugledao zgodnu konobaricu i usput i vlasnicu, koja me je ponudila kafom.

Ja kao Čaruga, ona kao Ena Begović. Čista svila u njenim očima.

Onda je došao Ferić (Ferić, šta je to, pitao sam se tih dana) i yadda-yadda-yadda eto me prije tjedan-dva pozvaše u Booksu na čitanje.

To vam je ove nedjelje u 20.00, kad je na RTL-u CSI pa Invazija. Na žalost. Ali eto, moramo se žrtvovati za Umjetnost.

Ja ću doći u svojem Fiat Tipu kojem je otišlo elektroničko podizanje stakla pa mi sad drvena kajla drži prozor zatvorenim.

Da, da, može se živjeti od književnosti, uz uvjet da imate nekog tko povoljno nabavlja  polovne dijelove za Tipa, jer novi mehanizam košta jebenih hiljadu i pol kuna.

Kako da poantiram? Hm, hm... Ako nemate život, dođite u Booksu?

... u nekom pulskom restoranu. Što je fascinantno, jer sam bio siguran da je taj čovjek mrtav već najmanje dvjesto godina.

Možda čak nikad ni nije bio živ?