Plodovi zemlje

Luka Rajić snažan je argument oporbe za uvođenje poreza na kapitalnu dobit. Ispravno procjenjujući domaći dabogda-susjedu-crkla-krava mentalitet Jurčić (ili je to bio mesić?) je rekao da bi Luka Rajić nakon prodaje Dukata, da je poreza na kapitalnu dobit, morao ostaviti barem 10% zarade Državi.

Da ne ulazim u dubinu, problem je u tome što, i da postoji porez na kapitalnu dobit, onakav kakvog da Jurčić zamišlja, Rajić ne bi platio ni kune tog poreza.

Jer je te iste dionice držao dulje od sedam godina, a to, prema Jurčićevim riječima, ne potpada u ono što smatramo kapitalnim dobitkom.

Zanimljivo, ta sitnica je promakla i novinarima i hadezenjarama.

Na dionicama se možeš obogatiti ili postati prosjak. Žene te može usrećiti, ali i zabiti nož u leđa.

Ali skuhati dobro grazelje... To je nešto što ti nitko ne može oduzeti.

Muškarac ne može upravljati bušilicom. Svaka žena ima po jednu anegdotu o tome. Također, ni veš mašinom. Previše je tu tih raznih tkanina, načina na koje se čiste, dugmića. A i sama svrha veš mašine muškarcu je nepoznata.

Dok žene znaju upravljati svime, osim muškarcima, novčanikom i vozilima.

... kao i upecati velikog šarana. Postaneš slavan, ali u jako uskom krugu ljudi.

Već neko vrijeme pišem kolumne za filmski.net. Atmosfera je dobra, tekstovi se ne vraćaju.

Pa ako vas zanima kako gledam na ovaj povijesni predizborni trenutak, skočite na http://www.filmski.net/specials/148/ .

...sam u ovo vrijeme (recimo da je bio petak) žurio zagrebačkim ulicama ne bih li prije 16.00 stigao pozvati telefonsku centralu i prebaciti većinu svoje ušteđevine na skrbnički račun i tako započeti novo poglavlje svojeg burzovnog puta.

Uletio sam u prvi kafić, okrenuo par brojeva, naručio Heineken, otpio par gutljaja, potom nazvao svog brokera i kupio to što sam već kupio.

Oporavivši se od silnog kockarskog adrenalina shvatio sam da se nalazim u Blatu, svojevremeno nezaobilaznom punktu svakog pravog intelektualca-klošara.

Cevčio sam svoje pivo i pomislio kako sam prešao dalek put, iako svojom odjećom nisam odudarao od prosječnog konjaša sa šanka. Jesi li se prodao, lebowski, pitala me pivska pjena?

Potom sam požurio na Interliber, gdje sam potpisivao svoju upravo objavljenu zbirku priča, ili kako neuki narod voli govoriti "zapisa s bloga".

Jesi li se prodao lebowski, pitale bi oči mladog metalca zabavljenog pregledavanjem knjiga čije su koricu najsličnije omotu Iron Maiden albuma, kad bi uopće znao tko sam.

Zbirka se počela dobro prodavati, a i dionice su u ovih godinu dana fino skočile. Da se mene pita, i na dionicama bi trebala biti još jedna nula odozada, jednako kao i na broju prodanih primjeraka, ali jedna stvar se nije kod mene promijenila - ostao sam nezahvalno đubre.

Danas ponovo idem na Interliber, zajedno s ostalim algoritmovim uspješnicima potpisivat ću knjige između 5 i 7, pa se prepustiti čarima spontane kupovine knjiga većina kojih se ne pokaže vrijednim čitanja.

A onda ću sa svojim kumom popiti par piva u interliberskoj birtijetini u tom velikom, nepoznatom Zagrijebu, pored nepoznatih, ali zasigurno groznih ljudi.

Tkogod imao para za kotizaciju u vidu jedne ture kumu i meni dobro je došao za naš stol.

Jedna od mojih omiljenih anegdota je, kad su u pitanju novinari, ona o kupovini Koestlina.

U to vrijeme radio sam u bijelovarskom Informativnom centru koji je obuhvaćao radio i lokalni tjednik. Moja kancelarija bila je do one novinarske.

12. prosinca 2001. godine Mepas, poduzeće u Grbešićevom vlasništvu, putem burze kupuje od Dom fonda 93.434 dionice po cijeni od 84,94 kn.

Ta transakcija bila je dostupna pola sata nakon realizacije. Naravno, nije se vidjelo tko je kupac a tko prodavatelj, ali vidio se broj trgovanih dionica kao i cijena.

Novinarka je saznala da je Koestlin prodan, te je zvala nekoga u upravu da joj kaže cijenu. Taj netko iz uprave rekao je da je cijena poslovna tajna. Onda je novinarka zvala nekog drugog da joj kaže cijenu. Pa joj ni taj nije rekao cijenu, jer je to poslovna tajna.

Novinarka je uporno pokušavala doznati cijenu, ali nitko joj nije htio odati tu strašnu poslovnu tajnu.

Gentleman kakav jesam, pokazao sam joj stranicu na varaždinskoj burzi, odakle je prepisala broj dionica i cijenu i imala ekskluzivnu vijest koju su ponovili i u drugim medijima.

Kao šećer za kraj, novinarka je nazvala onu osobu iz uprave i rekla joj cijenu i količinu dionica, na što je osoba popizdjela, jer je mislila da upravi "cure" podaci.

Ne bi me začudilo da je netko završio s otkazom zbog tog "curenja".

Bilo je to krajem 2001., kad su samo teški geekovi znali što je to dionica.

Danas je sve drukčije, danas je svatko dioničar HT-a. A i novinari su ponešto naučili.

Evo, recimo, Feral, meni najdraži hrvatski tjednik, u novom broju ima članak o Petrokemiji, mojoj najdražoj hrvatskoj dionici.

Pa veli Vedran Marjanović, ekonomski osviješten novinar:

Nominalna cijena "Petrokemijine" dionice je tisuću kuna.

Ničim izazvani Vedran Marjanović lupi da je nominala Petrokemije tisuću kuna.

Vedran Marjanović ne bi trebao znati da je nominalna vrijednost dionice Petrokemije zbog gubitaka smanjivana prvo sa 700 na 400, a potom s 400 na 270 kn. Ne treba ići toliko u dubinu.

Ali kliknuti na www.zse.hr, a potom na Uvrštenja, pa na Vrij. papir u TJDD, a potom na Petrokemija, pa pročitati:

Nominalna vrijednost: 270 kn

Za to je potrebno stvarno jako malo znanja. Takvo znanje danas bi trebalo biti elementarno. Onoga tko ne zna pronaći nominalnu cijenu dionice ja bih vješao na stupove javne rasvjete kao primjer onima koji ne znaju što je P/E.