Plodovi zemlje

Prošlog tjedna bio sam special guest star na CUC-u, Carnetovoj konferenciji.U sklopu nekog razgovora kojem sam po službenoj dužnosti nazočavao, trebao sam pokupiti par svojih knjiga da ih podijelim publici ne bi li ih time podmitio da postavljaju pitanja. Tema je bila Blog ovo ono.

Otišao sam u knjižaru Algoritam tamo u starom gradu, objasnio prilično zgodnoj djevojci (iako su u Dubrovniku sve takve) da trebam te knjige.

- A ti si taj Lebowski., rekla je. Baš sam jučer čitala tvoju knjigu.

- I, jel dobra?, pitam.

- Na momente., kaže.

- E pa, jebo bi te na momente., prešutio sam.

***

Prvi put sam potpisivao knjige na Interliberu. Zanimljivo je kako ljudi mahom traže mudre posvete. Daj mi posvetu, ali onako, nešto što će se pamtiti.

To me, moram priznati, vrijeđa. Jer između redaka može se zaključiti da one misle da ja pišem književnost. A književnost znači pisati knjige koje nitko ne čita i koje nitko ne kupuje. Ustvari, jedini ljudi koji kupuju književnost su književni kritičari, koji potom te knjige proglašavaju književnošću da sami sebi opravdaju idiotizam koji osjećaju nakon što te iste knjige pročitaju.

Uglavnom, sjedio sam tamo i potpisivao svoje knjige, kad uleti baba od svojih šezdesetak godina i sjedne pored mene. Nosila je dvije vrećice pune knjiga.

- Daj mi stavi tamo kaput., reče pokazujući očima lokaciju za kaput. Ja spremim. Dođe neka riba i kaže: Jel mi možeš potpisa...

Kad odjednom, baba kaže: A šta ti to radiš tu?

- Potpisujem knjigu.

- Ma nemoj, napisao si knjigu., kaže baba i uzme knjigu.

Kažem ribi: Za koga da napišem?

- Za Anu, ali napiši nešto mudro.

Kad opet baba: Nisu muškarci iz birtije!

- Nisu, gospođo. To je samo naslov.

- Znam ja šta je naslov, ja sam profesorica književnosti.

- I izgledate kao profesorica književnosti., kažem, znajući da neće prepoznati očiglednu uvrijedu.

- Da, da, kaže baba, čuvaj mi ove vrećice, idem ja na wc.

I ode baba, i ostavi me sa svojim vrećicama i kaputom. A meni završilo potpisivanje, hoću i ja dalje. Glupa situacija.

***

Jučer, taman da uđem u birtiju, kad netko zove. Na mobitelu piše: Tomić.

- Dobar dan.

- Dobar dan, ovdje Ante Tomić.

- Znam Ante, imam ja tvoj broj.

- Ma ništa, htio sam ti čestitati na knjizi.

A meni toplo oko srca. Taman sam malo počeo upoznavati taj sajam taštine koji prati te autistične štrebere koji se smatraju nečim što se zove književna scena, kad ono zove me glavom i šeširom veliki Ane Tomić i to da mi čestita.

I velim ja njemu: Znaš li ti Tomiću Ante šta je meni bilo posebno drago? To što si ti prošlog tjedna prodao 120 građana pokornih, a ja prodao 130 muškaraca iz birtije!

A veli Ante, skroman kakav jest: Eh, ali ja sam do sada prodao skoro xx.xxx građana pokornih, a koliko si ih ti prodao, suzo?

I to je jedna velika stvar kod Tomića i općenito kod normalnih ljudi - kad se preseravaju, čine to iz čiste zajebancije, a kad su skromni, iskreno su skromni.

Za razliku od iskompleksirane većine koji ažu da su skromni a preseravaju se da sami sebe uvjere da nešto vrijede.

***

Uđem u birtiju, kad tamo jedna gospođa s kojom znam popiti pivo odmah me s ulaza zove:

- Došao si kao naručen! Jesi li ti Igor?

- Jesam.

- Kokoruš?

- Jesam.

- Izdao si knjigu?

- Jesam.

- Bio si u nekom kvizu?

- Jesam.

- Jel imaš ti brata?

- Imam.

- Koliko imaš braće?

- Jednog. Znam samo za jednog.

- Jesi ti moju kćer primao za dupe?

- Jesam, ali ispričao sam se.

- E, pa znam da si ti, a ne tvoj brat.

- Ali, ispričao sam se.

- Ma znam, ali ona tvrdi da ju je tvoj brat primao za dupe.

- Primio. Jednom. Barem mislim da je bilo jednom. Ispričao sam se više puta.

I nazove ona svoju kćeku i veli da sa je ja primao za dupe a ne moj buraz. Eto, nek smo i to riješili.

I sad si ja mislim, a nek me feministice razapnu na brkati vibrator, šta je tu toliko loše u primanju žene za dupe? Bez ikakvih opscenih, nemoralnih, seksualnih i inih aluzija?

Čisto komplimentiranje ženskoj stražnjici, umjetnički zanos ruke, najkonkretnije divljenje Bogu.

***

Ovog ponedjeljka bila je promocija nas, blogerskih superheroja, u people's baru. Lounge bar, njihov wc je skuplji od stana u kojem trenutno živim. Dođavola, pa ona plastika na Nikolini Pišek je skuplja od stana u kojem živim. Nikolina Pišek je bila tamo. Lijepo žensko. Plastični Terminator. Otišla je čim je shvatila da se radi o knjigama čiji autori NISU manekenke. Valjda se uplašila.

Sama promocija bila je jako dobra, imam dojam da su se ljudi zabavili. Naravno, bilo je i nezadovoljnih, poput recimo frajera koji ima biblioteku42.blog.hr. Njega smeta što "nas mužjake zanima prije svega vlastito spolovilo i ženke koje mu se nađu u blizini."

Tako ti je to kad radiš u izdavačkoj kući. Pomisliš da mlade najviše interesira problem otuđenosti u postkomunističkim državama, gubitak morala u tranzicijskom društvu ili barem problem praznine u hrvatskom pjesništvu sredinom dvadesetog stoljeća. Kad odjednom, netko kaže da ga zanima jebanje pičaka. Kako to?! Gdje je tu simbolika, gdje je tu dubina?

Druže 42, da si ti više jebo a manje čito, znao bi ti šta je dublje.

***

Dragi drugovi iz Srbije, u ovo prazničko vrijeme koristim priliku da velim da ćete uskoro imati priliku u svakoj boljoj knjižari kupiti moje cijenjeno djelo. Daklem, Muškarci su iz kafane, žene su s pijace cooming soon...

Ponekad me, iznenada, netko iz ekipe pozove da zajedno pogledamo tekmu. Ako ćemo iskreno, nikad to nije iznenada, nego ja podsvjesno zaboravim da smo se prije otprilike mjesec dana polupijani dogovorili kako ćemo kod Paje pratiti finale Lige prvaka. A zaboravim jer ne volim nogomet. Ne volim ga još od svoje osme godine, kad sam zajedno s ostalim klincima iz kvarta počeo trenirati. S tim da sam ja za razliku od drugih klinaca, umjesto da trčim prema lopti, bježao od nje. Moji roditelji snimali su svaku utakmicu, tako da i danas imam ovjekovječeno kako bježim od lopte kao od crnog đavola. Bio sam uvjerljivo najčudniji igrač svake utakmice. Trener je mislio da sam previše glup da bih shvatio pravila, a ja sam mislio da sam previše pametan da bih zajedno s ostalih dvadesetak šmrkavaca trčao prema lopti. Već tada, u ranoj mladosti, između nogometa i mene niknulo je sjeme razdora.

Najveći problem muškarca koji je još u djetinjstvu zamrzio nogomet krije se u tome što to ne smije izjaviti prijateljima. Prijateljima je nemoguće objasniti zašto ne voliš nogomet, to je kao da svojoj ženi pokušaš objasniti da si već dvadeset godina oženjen još jednom ženom, da i s njom imaš djecu, i da ta druga žena živi dva kata iznad. To se ne govori, jer je nepojmljivo. Zato sam od svoje osme godine prisiljen lagati svoje najbolje prijatelje. Lažem ih, brat bratu, već preko dva desetljeća. Ponekad lažem da sam bolestan, ponekad se izgovaram na glavu koja puca od mamurluka, ponekad proklinjem šefa koji me zatrpao poslom… U kriznim situacijama, kad osjetim da je voda do grla, pojavim se kod Paje obučen u dres  i odmah s vrata otpjevam neku navijačku pjesmicu. Srećom, takve pjesmice nemaju puno različitih riječi pa ih je lako zapamtiti. To ih smiri, pa me prigrle nazad. Do sljedeće prilike.

U zadnje vrijeme najčešće kao izgovor koristim vlastitu ženu. Ispostavilo se da je tako najlakše. Žena je najprirodniji muškarčev izgovor. Najprirodnije je kad te žena negdje ne pusti, njoj za takvo što opravdanje uopće nije potrebno. Ona je tvoja žena, ona živi za to da ti nanese zlo. U nama muškarcima skrivenim plamom uvijek će plamtjeti jedna misao: Život prije braka muškarčev je dio života, dio nakon udaje ženin je dio života. Svaki put kad nekom smrkne, nekoj osvane. Sasvim normalno prihvaćamo njihovu dogmama obilježenu vladavinu. One nikad ne kažu pravi razlog zbog kojeg te negdje ne puste, samo kažu da ne smiješ mrdnuti iz kuće. A čak i kad te žena negdje pusti, pusti te samo zato da bi ti kasnije nabadala na nos kako te jednom negdje pustila! Ono što se smatramo dobrotom skriveni je ženski adut svake imalo žešće svađe. Čim dođe to takve svađe, neće propustiti priliku da ti kaže: „A sjećaš li se kako sam te onomad, u proljeće 1994. godine, pustila kod kuma Darka na kartanje?! To si zaboravio?! Ako si ti već zaboravio, ja zaboravila nisam i nikad ni neću! Otišao si u 18:43, vratio si se sljedećeg jutra u 03:25, smrdio si na osam gemišta, tri mala piva i deci rakije! Dobro znaš da nisam zlopamtilo, ali to sam zapamtila! Pustila sam te, a nisam morala. A dobro sam znala da ti to nikad nećeš cijeniti.“

Ali, da bi moja ispovijed bila potpuno iskrena, moram napomenuti da ni svojoj ženi nisam priznao da ne volim nogomet. Naprotiv, uporno joj tvrdim da je nogomet jedno od rijetkih svjetala u tunelu našeg braka. Ako pitate nju, reći će vam da obožavam svaki prijenos, da se davim čak i u reportažama s drugoligaških utakmica gdje su tereni blatnjavi, tribine napravljene od sijena, a igrači polupijani. Njoj istinu prešućujem iz drugog razloga. Naime, svaki put kad me netko iz ekipe pozove na prijenos utakmice, pogledam je svojim najuvježbanijim psećim pogledom i ponizno zamolim da me pusti. U mojim očima jasno se ocrtava tuga zbog unaprijed propuštenog ispijanja piva, psovanja,  lupanja po čelu i ostalih tipično muških meraka. Ona naravno, nikad ne popusti. Ali koliko god se trudila prikazati čvrstom poput stijene, znam da joj nije svejedno. I dok u svojoj hinjenoj boli teturam po stanu, ponekad dignem ruke u zrak i pljesnem jednom ili dvaput, ili na balkonu zapalim bengalku, ili sjetno kažem: DINAMO, DINAMO!, primjećujem tamnu sjenu u sjaju njenog oka. Objedi koje spravlja slani su od njenih suza, njene riječi zbog grižnje savjesti postaju toplije, a zagrljaji iskreniji. Sve to kulminira seksom na brzaka usred radnog tjedna, što je san svakog muškarca. Svaka uspješna veza, baš kao i svako uspješno prijateljstvo, začinjeno je sitnim igrama koje će zlonamjerni nazvati manipulacijom. Te igre koje jedni igraju svjesno, a drugi nesvjesno, vezivo su veze, one obogaćuju vezu kao što predigra obogaćuje vođenje ljubavi. Tek kad nekog uvjerite da vam nešto oduzima, tek onda taj netko poželjet će da vam nešto i pokloni.

"Sjećaš li se kako si mi onomad, u proljeće 2006. godine, zabranila da odem kod Paje na prijenos finala?! To si zaboravila?! Ako si ti već zaboravila, ja zaboravio nisam i nikad ni neću! Otišao bih u 18:43, vratio bih se sljedećeg jutra u 03:25, smrdio bih na osam gemišta, tri mala piva i deci rakije! Dobro znaš da nisam zlopamtilo, ali to sam zapamtio! Nisi me pustila, a mogla si. "

Ne znam postoji li izreka: Zabavljaš se kao da si u tuđim svatovima. Ako ne postoji, morala bi se izmisliti. Na tuđim svatovima osjećam se kao kad čitam crnu kroniku – sretan sam što sam živ. Dođem tamo negdje oko pet popodne, taman da uhvatim zalazak sunca. Razvalim se u stolicu, upoznajem domaće ljude, pijem domaće vino, jedem domaće kobasice, a svi me dvore. Čim podignem ruku, netko mi u nju uvali čašu. Čim otvorim usta, uvale mi komad janjeta mlada. Ponekad pored mene proleti unezvijereni mladoženja koji uvijek nešto traži. Psiholozi bi rekli da podsvjesno traži svoju slobodu. Pokušavam ga utješiti govoreći mu da će sve biti u redu, a on mi odgovara: Lako se tebi zajebavat. I jest, da bi riječ rekao. Kasnije se vozimo u koloni, ne poštujemo saobraćajna pravila, pucamo iz pištolja, mašemo zastavom, natežemo flašu rakije i pjevamo Thompsona. Svatovi se uvijek ponašaju kao da se boje da će sutra Sudnji dan, pa moraju požuriti ispasti dovoljno velike budale.

U crkvi se malo otrijeznim, dođem sebi, orgulje mi (neka mi Bog oprosti) dođu kao rasol. Što Bog sastavi neka čovjek ne rastavi… Svaka ta zakletva lijepo zvuči, sa svih strana raduju se blage oči svetaca, i nadahnut čovjek odista u tom trenutku vjeruje u sveti bračni sakrament i bilo bi odlično kad bismo uspjeli provesti barem jedan dan, a da ne prekršimo nijedno katoličko načelo. Samo jedan dan. Ali i dalje je nedjeljom gužva ispred ispovjedaonice…

Slijedi večera u restoranu. Mlada isijava srećom, to je njen dan. Mladoženja naravno da ne zna plesati, najradije bi se prije plesa sakrio pod njenu vjenčanicu i tamo proveo ostatak večeri. Muškarci ne plešu, zar je to tako teško shvatiti? Barem ne sa svojim ženama. Ali to je ipak njen dan. Za razliku od ostalih dana u zajedničkom životu muškarca i žene. Stvarno, zar netko ima iluzije da u zajedničkom životu postoji dan muškarca? Pravi, nepatvoreni Dan muškarca? Žene nas oblače, kuhaju nam, peru nam, odgajaju djecu… Mi ništa ne znamo napraviti sami. Jedino što muškarac samostalno može napraviti jest pokvariti brak, sve je ostalo u ženinim rukama. Mi smo marionete, one drže konce. Muškarac ima kontrolu nad svojom ženom jedino u lovačkim pričama koje priča kad s ekipom nakon posla ode na pivo. U mojoj kući zna se tko nosi hlače!, kaže nadmeno, mašući kažiprstom. A onda ga nazove žena, a na njegovoj šankerskoj stolici ostane samo oblačić dima. Možda mi nosimo hlače, ali žene su te koje znaju gdje hlače stoje.

Da nema njih, bili bismo obučeni u kartonske kutije, jeli bismo travu i nadaleko zaudarali. Ako ćemo iskreno, nije da bi nam nešto falilo.

A u tom grmu i leži zec. Moraš biti čist, ne smiješ biti gladan, ne smiješ smrdjeti. To su dogme koje su žene izmislile i nametnule muškarcima. Jeste li ikad pitali svoju ženu: Zašto ja moram biti čist? Ne postoji odgovor na to, odgovor na to glasi: E pa zato. Zato što ona tako kaže, eto zašto. Nametnule su nam stvari koje su za nas potpuno besmislene (zašto čistiti prašinu kad se uvijek vrati, zašto prati rublje kad će se ponovo uprljati?) da mogu same sebe veličati zato što ih znaju obavljati.  Najveći trik koji je đavao izmislio sastoji se u tome što je uvjerio ljude da ne postoji.

Nakon što se mladoženja javno ponizio jer ne zna plesati, red je da se ponize svi muški gosti. Pod krinkom striptiza muškarce se tjera da pokazuju svoje velike trbušine, dlakava leđa i tanke noge. Usto, naravno da nitko od njih ne zna plesati.

Kako se svatovi približavaju vrhuncu, slijedi još jedna igra, a to je skidanje podvezice. Mladoženju se natjera da stavi ruke iza leđa, klekne pred mladu, zavuče glavu pod njenu vjenčanicu i skine podvezicu zubima. Nakon tog ultimativnog dokaza ženske nadmoći slijedi vrhunac večeri - bacanje buketa. Što nje ništa drugo nego primopredaja vlasti. Carica u svojoj carskoj odori baca buket – žezlo. Okrenuta je leđima jer joj nije bitno u čijim će rukama ta vlast završiti, dokle god su to ženske ruke.

Svatove  organiziraju žene. Od izbora restorana, gostiju, dekoracije, glazbe, programa, hrane, pića, razmještaja gostiju. Neka dragi, samo ti gledaj televizor, za sve ću se ja pobrinuti. A mi se hvalimo po birtijama: Eh, što je moja žena vrijedna. A na vratu nam hematomi od omče.

Samo ti, dragi, sjedi i gledaj televizor, znate li što to znači? Znate li kako ta rečenica izgleda u originalu, s prešućenim nastavkom? Samo ti, dragi, sjedi i gledaj televizor, ionako si samo za to sposoban.

Ja ulazim u godine u kojima je sve teže izbjeći vlastite svatove. Sva ona sreća koju sam osjećao u tuđim svatovima polako stiže na naplatu. I koliko god se predstavljao kao tipični balkan boy, učinit ću sve da mojoj dragoj dan našeg vjenčanja bude najljepši dan u životu. Smeta kad čujem netom udane žene da se žale na to kako je posluga bila spora, juha nedovoljno slana, bend nedovoljno uštiman, svećenik nedovoljno trijezan… A ne znaju kroz kakve sve muke muškarac prolazi na svojim svatovima.

Trideset godina bio sam skeptičan prema ženskim razgovorima. Mene su, kao i svakog muškarca, zanimali konkretni razgovori, tako da sam muku mučio s beskrajnim analiziranjem emocija, prečestim digresijama, pričama bez početka i kraja… Sve dok se nedavno nisam zatekao kao jedini predstavnik muškog roda na proslavi trideset i petog rođendana svoje kolegice Ive. Dosta sam strahovao od tog događaja, jer njih je bilo pet, a mene samo jedan. Za svaki slučaj,  došao sam u tenisicama za trčanje i sjeo sam za stolicu najbližu vratima. Da situacija bude gora, morao sam piti bezalkoholna pića jer sam vozio. Sjedio sam na svojoj električnoj stolici i čekao da dželati izvrše svoju dužnost. Život mi je proletio pred očima. Odjednom, sasvim nenadano, krenuli su rafali. Iva je pričala kako nitko ne tjera žene da smršave prije ljeta, ali one ipak smršave pa makar i ne otišle na more. Branka je u osmom mjesecu trudnoće i poput svake trudnice, zna pričati samo o djeci, ljubavi, sreći i o tome kako je gladna. Ja se inače plašim trudnica, ne znam zašto, ali plašim ih se više od zubara. Ana je pokušavala sakriti svoje razočaranje muževim odgovorom na pitanje je li odlazak na prostitutke prevara. Odgovorio je, tipično muški, da tu nema govora o prevari. Anitu je pak mučilo je li sklonost muškaraca prema poligamiji genetski ili sociološki uvjetovana, a Ines je začudo šutjela. Ines je usput i najsitnija od njih, pretpostavljam da se plašila da ju ne pojedu ako progovori. A možda se i ona boji trudnica, pa je zato šutjela. Možda je taj strah od trudnica mnogo izraženiji nego što se smatra? Uostalom, uvijek im se ulizujemo. Te otvaramo vrata, te mijenjamo gume, te pridržavamo vrećice. To je sve iz straha, ne vjerujte onima koji tvrde drugačije.

            Kao što rekoh, bio sam izložen rafalnoj paljbi neumornih ženskih usta. Kao da im je netko rekao da sve što su u životu htjele reći kažu upravo sada, i to ako je ikako moguće sa što više upadanja jedne drugoj u riječ, s bezobrazno mnogo digresija i s minimalnim pauzama za uzimanje zraka. A onda se dogodilo čudo! Osjetio sam kako je nešto u mom mozgu kliknulo, točno sam čuo: KLIK, i odjednom, umjesto uobičajenog nerazumljivog kokodakanja u moje uši počele se ulaziti riječi koje sam mogao razumjeti. Taj klik koji sam čuo značio je da mi se otvorilo ženske uho. Kao što postoji treće oko, tako postoji i treće uho, žensko uho. Svaki muškarac ga ima, jedino je pitanje hoće li se naći u prigodi da mu se otvori. Imati žensko uho fantastična je stvar! Napokon moći uživati u ženskim razgovorima, pa čak i sudjelovati u njima, neopisiv je doživljaj. Njihove teme postale su ping pong loptice, usta su im se pretvorila u rekete, i mogu vam reći da nikad prije nisam promatrao toliko zanimljivu utakmicu. Za jednim malim stolom sjedile su četiri vrhunske tenisačice (Ines nije igrala zbog ozljede jezika) i reketale gomilom loptica. Loptice su svakim udarcem mijenjale boju, oblik i pravac, događali su se spinovi koji graniče s fizičkim zakonima. Prebacivao sam pogled s jedne na drugu toliko brzo da me počeo boljeti vrat. A onda iznenadni break! Iva je iznijela tiramisu i odjednom su sve zašutjele, kao da su se zatekle ispred novog mesije. Tiramisu je nestao jednako brzo kao što jeleni nestanu u Amazoni kad ih piranhe napadnu. Od jelena ne ostane ništa, ni koža ni rogovi, a moram priznati da sam bio siguran da će moje dame pojesti i tanjur i pribor za jelo. Nakon jela, par sekundi histerično su se smijale. Kad se muškarac dobro najede, snažno podrigne. U nekim zemljama to se smatra velikim komplimentom. Kod nas žene kad se pošteno najedu, počnu se histerično smijati. U Hrvatskoj, histerično smijanje nakon objeda smatra se velikim komplimentom. Sportašice nisu čekale da se tiramisu slegne, nego su odmah nastavile meč. S tom razlikom da su sad mljele duplo brže, zbog šećera. Odlučio sam pratiti jednu Aninu rečenicu. Ana: Baš me zanima što bi on meni rekao kad bih mu ja izjavila da idem kod neke muške kurve! Branka: Nema muških kurvi! Jel' ima još tiramisua? Iva: Ima u Brazilu. Branka: Tiramisua? Anita: Ti si bila u Brazilu? Branka: Mali se opet rita. Da nemaš slučajno koju štrudlu, to ga smiruje. Iva: Kako ćete ga nazvati? Ana: Samo da ga ne nazovu Ferdo. Iva: Ili Ljiljan. Anita: Nije mi jasno, je li on planira otići kod prostitutke ili je već bio? Iva: U Brazilu su sve žene mršave. To je strašno. Ana: Još malo pa ćeš morati smršaviti da dobiješ vizu za Brazil. Branka: Ne treba ti viza za Brazil. Da nemaš slučajno kiselih krastavaca, vuče me na gorko. Iva: Otkud ti znaš kad nisi bila tamo. Branka: Pa kad me Josip nikud ne izvodi. Jel' u onoj kutiji držiš kekse? Ana: Zato što si trudna? Branka: Ne, zato što nemamo novaca. Daj nam još čipsa! Anita: Dam se kladiti da bi se za kurve sigurno našlo novaca.

I tako mi je, svježe iniciranom u ženu, proletjelo najbržih petnaest sati u životu. Na odlasku me grudnjak počeo strašno smetati, pa sam ga skinuo i pustio svoje cice da veselo skakuću i raduju se proljeću.

Eto, ni dvije pune godine nakon što su me ljubezna gospoda iz Algoritma kontaktirali sa suludom idejom da uđemo u knjiški biznis, izađe moj prvijenac. 

Radi se o zbirci priča pod marketinški privlačnim naslovom Muškarci su iz birtije, žene su s placa. O sadržaju ne bih previše jer knjige ionako nitko ne čita, pa sumnjam da su rijetki čitatelji ovog bloga izuzetak.

Međutim, ono zbog čega se moja knjiga razlikuje od ostalih dostupnih na ovom ogromnom tržištu su korice! Naime, naslovnica moje knjige je premazana (ako sam dobro shvatio) posebnim sjajnim lakom, što je čini izuzetno funkcionalnom. Naime, taj sjajni premaz može spasiti život vašem djetetu!

Kad se vaše dijete po mračnim uvjetima vraća iz škole, postoji nemila mogućnost da ga satere auto!?!

Naslovnica moje knjige smanjuje tu mogućnost za pedeset posto, upravo zato što je sjajna!

Spasite život svojoj djeci i kupite moju knjigu po simboličnoj cijeni od 49 kuna.

Unutar knjige, što se također bitno, ima i sličica. Dakle, nije samo hrpa dosadnih tekstova kao kod drugih hrvatskih pisaca. Čak štoviše, ako brzo okrećete stranice moje knjige, pojavit će se crtani film.

Eto, sve sam bitno rekao.

Po dužnosti ću potpisivati knjigu (s unutarnje strane, naravno) ovog petka između 18 i 20 sati na Algoritmovom štandu. I u subotu između 16 i 18 sati, ali u subotu ću biti mamuran.