Plodovi zemlje

Kad sam prije otprilike pola godina u funkciji novinara sjeo u svoj ćošak u gradskoj vijećnici, sav sam se usukao od straha.

Veliki, važni ljudi u odijelima redali su se za govornicom, objašnjavali puku što se toga dana učiniti dobra za sve nas.

Promatrao sam ih s divljenjem, iako pola toga nisam kužio. Nisam znao kako postoji gradsko poglavarstvo i gradsko vijeće, gradske i županijske ceste, komunalni doprinosi, komunalne usluge, komunalne naknade... Sva ta divna čuda.

Bio sam potpuno nevažan kada sam sjedio u svojem ćošku skutren.

Bilo je to prije pola godine, a već ovoga tjedna postao sam hit!

Naime, mi u Bijelovaru volimo tajiti imena i prezimena onih kojima iznajmljujemo gradske stanove. Nije pristojno da se razbacujemo tim imenima između ostalog jer postoje neka pravila koja se moraju poštivati kako bi netko uopće dobio pravo na najam gradskog stana.

A ta pravila, jeboihonajkoihjenapravio, vele da ako netko ide u gradski stan, ne smije imati svoju nekretninu ili živjeti u nekom drugom iznajmljenom stanu, ili imati mjesečni prihod dvostruko veći od prosječne hrvatske plaće.

Ali, ko za vraga, hadezeovski oporbenjaci (kud baš da nam je HDZ oporba, kad sam ja srcem i dušom za lijeve) stalno prcaju mojeg najdražeg gradonačelnika zahtijevajući popis tih stanara, pa da vidimo poštuju li se propisani uvjeti.

Pa reko, onako iz dosade, hajde da i ja zatražim taj popis. Da skratim priču, nakon mjesec dana pozove me pročelnica Upravnog odjela za gospodarstvo u svoje odaje, i dade mi da pogledam taj famozni popis, ali, kako se to veli "iz njene ruke".

Komforan i razmažen kakav jesam, samo sam ga pomilovao pogledom i nastavio brbljati sa svojom simpatičnom pročelnicom sljedećih sat vremena.

Na kraju sam je zatražio da mi napismeno veli zašto mi ne da popis, što je i učinila.

Raspisao se ja u svojim novinama o tome, te spomenuo jednu bedastoću. Barem je ja smatram bedastoćom jer nisam u političkim vodama. Možda je to sasvim normalno...

Naime, imena i prezimena ljudi koji dobiju gradske stanove u najam su u tajnosti, zbog zaštite njihovih identiteta. Ali, kad taj najam istekne, gradsko poglavarstvo odlučuje hoće li ga produžiti.

Tada se imena i prezimena tih dječaka i djevojčica nalaze na dnevnom redu te i te sjednice. Dnevni red dobijaju i novinari, pa tako svi mogu pročitati njihova imena.

Ali, ako poglavarstvo odluči produljiti najam, njihova imena ponovo postaju tajna, a novinari ne mogu dobiti tekst tih odluka.

Osobno, meni je to jako smiješno, a i ljudi s kojima sam o tome razgovarao nasmijali su se. Ali, moram napomenuti kako ni oni nisu političari, tako da ne odbacujem mogućnost kako se mi nepristojno smijemo.

Uglavnom, na aktualnom satu (to je ono kad političari iz oporbe glume da se prepucavaju s političarima na vlasti) jedan mladić postavi pitanje o popisu tih stanova. Da zašto ga nisam mogao dobiti.

I javi se moja pročelnica i veli:
Ja sam razgovarala s novinarom Korokušem sat vremena... Ona je nastavila pričati, ali ja sam bio toliko šokiran da sam prestao slušati.

Možda i ne izgledam poput Brad Pitta, ali zasigurno sam šarmantan i zgođušan, ostavljam dojam na žene, tako kažu a ja im vjerujem.

A eto, žena s kojom sam sat vremena pričao nije mi zapamtila prezime! Jest da mi je prezime zajebano, ni ja ga nisam mogao upamtiti sve do 12-te godine života, ali opet... Moje ime prvi put se spomene s govornice, bez obzira u kojem kontekstu, i spomene se krivo.

Ali, priznajem, ja sam stvarno bio naporan u cijeloj toj priči. Zavela me ta suluda oporbenjačka ideja da bi građani trebali znati kome se iznajmljuje njihova imovina. A ne mogu reći da se pročelnica nije dobrano potrudila da mi udovolji.

Već dva tjedna nakon što sam joj poslao prvi dopis u kojem tražim popis korisnika socijalnih stanova odgovorila mi je kako Grad Bjelovar nema socijalne stanove. Zlobnici bi rekli da me zavlači, ali nije to tako. Ja vjerujem kako se pročelnica svih tih 14 dana trudila sastaviti tih dvije-tri rečenice o tome kako Grad Bjelovar nema socijalne stanove. Pa nije ona blogerica da sipa riječi kao iz rukava. Uostalom, socijalne stanove stavila je pod navodnike, a svi znamo kako tipkovnice skrivaju navodnike ko zmija noge.

Uglavnom, na ponovljeni upit kojim sam ovoga puta tražio popis svih iznajmljenih gradskih stanova po bilo kojoj osnovi, dva tjedna kasnije pozvala me u svoje odaje i bilo je to što je bilo, a kad sam je tražio pismeni odgovor pod istim urudžbenim brojem predala mi je potpuno drukčije objašnjenje.

Naravno, nakon što je članak pod naslovom Koga bjelovarski oci skrivaju u 127 gradskih stanova dobio sam nov dopis, s dodatnim objašnjenjem.

Sve u svemu, moto imaš kuću vrati stan nije uspio ni za vrijeme komunizma, a izgleda da ne uspijeva ni danas. S jednom bitnom razlikom - danas barem imaš pravo zatražiti i ne dobiti popis takve vrste.

Nedugo nakon ubojstva Ivane Hodak uslijedilo je ubojstvo Ive Pukanića. Kraljicu za topa, rekli bi strastveni obožavatelji. Istovremeno, mladići stari 16 godina priznaju da su nakon košarice odlučili potražiti nekog koga će razbiti. U Saboru se vodila rasprava o tome treba li premijer odgovarati za ovakvu situaciju, a većina govornika pričala je o tome što je loše, bez prijedloga o tome na koji način poboljšati situaciju. Ivana Hodak trebala je umrijeti da Ivo Sanader postavi nestranačke osobe na čelne pozicije. U međuvremenu je moj sugrađanin Jandroković zasjeo na čelo Nadzornog odjela Janafa. Amerika, kolijevka liberanog kapitalizma, nacionalizira svoje banke. Bio sam umišljen kad sam imao 16 godina, mislio sam da je rat moja privilegija, da je to ono posebno i iracionalno koje doživiš jednom u životu. Sad vidim da ćemo možda prekosutra hodati naglavačke i lizati svoja uha i rafalnom pucnjavom ubijati svakog tko će odbiti timariti svoj rep.

Tragična smrt mladog makednoskog pjevača Toše Proeskog ostavila je traga u svakom kutku Balkana, pa tako i u Bjelovaru. Mladić koji je u nekim zemljama, usporedno gledajući, u kraćem vremenskom roku postigao veći uspjeh od Isusa, a o Beatlesima i Elvisu da ni ne govorim, kao što rekoh, nije bez emocija ostavio ni mladi bijelovarski punk bend, Petar Punk. Prema glazbi Nikše Bratoša, na pjesmu Da se barem mogu probuditi (kako li se već zove) mladi Bijelovarčani otpjevali su svoju viziju ne bi li barem u sjećanju produljili vijek trajanja Tošeta legende, no sudeći po komentarima, Makedonci to nisu shvatili kako treba... Dakle, pjesma koja osvaja i mlade i stare, bijelovarski Artic Monkeys na jubitou, Moj diler je iz Starih Plavnica... http://www.youtube.com/watch?v=CCuy7DbJq_0 Za karaoke: da se bar mogu probuditi crtu si složiti na astal drveni tiho ju razvući a da me draga ne čuje da se bar mogu probuditi dobro se sjebati a kad mi nestane niz hodnik skočiti i novu stotku kupiti a moj je diler iz Starih Plavnica da dođe do grada treba mu godina o da se barem preseli... ...

Na svoj neradni dan odazovem se ljubaznom pozivu jedne općinske pročelnice te proputujem 40 km da bih sudjelovao na press konferenciji koja je, što se mojeg posla tiče, nebitna.
No,rana je jesen, lišće pada pored ceste i sve je nekako romantično žuto, pa reko što ne bih uživao u tome.
Odradim konferenciju, sa svima se pozdravljam, načelnici i ja tapšemo se po ramenima i sve je lijepo kao za vrijeme komunizma.
I baš zato krenem ja s njima dalje, do druge općine, do drugog događaja.
Radi se dom za starije i nemoćne, veliko ulaganje, svi sudjeluju, sijeku se vrpce, župan baca lopate morta, velečasni posvećuje bager... Prava idila.
Međutim, tu se negdje ispriječio kiosk, a na kiosku novi broj tjednika u kojem pišem, a tamo tema koliko zarađuju općinski načelnici. Podaci o imovini iz imovinskih kartica, sve javno i transaprentno, ali odjednom uzeo vrag šalu.
Prvo su me optužili da lažem. Onda su mi priprijetili da neće više oglašavati u novinama. Onda su se žalili zašto smo spomenuli njih, a ne nekog drugog.
Koliko je tu bijesa nastalo, pomislio kako ću završiti u temeljima Doma za starije i nemoćne. A što je najgore, već sam se dogovorio s njima da kao pravi komesarski novinar odemo na ručak u planinarski dom. A volim taj planinarski dom, toliko ga volim da sam se tamo i oženio. Doveo sam matičarku tamo, platio jednomjesečnu plaću Državnom uredu.
A volim brate, i nije me sramota priznati, i sve načelnike općina.
Stojim tako u neugodnoj situaciji, dođoh ih pratiti na neradni dan, veličati njihove uspjehe, a oni bijesni na taj članak. 
- Svi ste vi novinari isti, svi pišete samo loše stvari, a kad se nešto napravi onda vas nema nigdje - reče jedan načelnik.
- Meni je današnji dan neradni, a evo me ipak s vama - odgovorih te dodah kako smo iskoristili javne podatke iz njihovih imovinskih kartica.
- Ali to su stari podaci - reče jedan od načelnika.
Jest da bi ih oni trebali mijenjati svaki put kad im se promijeni imovina, ali eto, valjda nemaju vremena. I jest da u svojoj kratkoj novinarskoj karijeri nije bilo rupe na cesti čije trpanje asfaltom nisam popratio, a da o vodovodu, kanalizaciji i ostalim infrastrukturama ni ne govorim.
- Pa dobro načelnici moji, jel se vi sramite svojih plaća, jel smatrate kako ne biste trebali biti plaćeni za to što radite, jel se sramite vozila koje imate?
- Ne razumiješ ti kakvi su ljudi, ne znaš ti šta to politički znači, kako će narod reagirati! Nisi spomenuo da taj i taj ima poljoprivredno gospodarstvo, da ovaj ima to i to...
- Nisam ja ni pisao taj tekst, ali kolega koji ga je pisao je spomenuo sve što ste naveli.
- Da, ali ljudi ne čitaju članke, oni pročitaju samo naslove!

Nekoliko sati kasnije sjedim u birtiji, pričam s konobarom, pita me on pa dobro koliku plaću imaju ti načelnici, ja mu velim da je najviša 6900 neto, i veli mi on: Pa ja sam mislio da je duplo veća.

Da napišeš deset dobrih vijesti i jednu lošu, načelnici će te jebat za oni jednu lošu, a čitatelji za onih deset dobrih.

A kad se nafunje, ego im ne dopušta da se jave na telefon, pa nemaš informacija o tome koliko su vodovoda pred izbore napravili, pa odeš kod oporbe jer nečim moraš napuniti novine, pa oporba veli da se ništa ne radi, a ti iako znaš da to nije točno, preneseš riječi oporbenjaka, i onda ti onaj isti koji ti se nije htio javiti na telefon veli eto jesi pička, vidiš da pišeš samo loše.

Narod se natječe u tom tko će više izvrijeđati političare. Nazivaju ih zlima i pokvarenima. oni su samo djeca zarobljena u tijelima (većinom) muškaraca. Razmažena, cendrava djeca koja se ljute na tetu kad im im dolazi obrisati nos. U većini slučajeva.

A taman kad odrastu narod ih smijeni i onda dođe nova tura, jaslička bojna, pa onda opet sve ispočetka...